Home / Ostalo / Pismo Heineru Mülleru

Pismo Heineru Mülleru

Tekst Gorana Ferčeca redatelj Bojan Đorđev postavio je na ZKM-ovu pozornicu kao svojevrsno hakiranje toka svijesti junaka. Gledatelji tako svjedoče nečemu vrlo intimnom, gotovo poput voajera.

Da je ZKM jedna od rjeđih domaćih kazališnih kuća koje nešto malo više vremena i truda ulaže u vidljivost domaćega suvremenog dramskog pisma, jasno je iz posljednjih nekoliko sezona: od autora kao što su Ivana Sajko preko tandema Tomić-Kovačić do Zdenka Mesarića, Nine Mitrović, Ivana Vidića, Borisa Dežulovića itd., postigavši tako gotovo dobru ravnotežu između redateljskog, piščevog, pa i performerskog i hibridnog teatra. I prva ovosezonska premijera pripada upravo ‘Pismu Heineru Mülleru’, za naše pojmove prilično svježem tekstu, ne starijem od tri godine, dramaturga, dramskog pisca i najnovije prozaika Gorana Ferčeca čiji je privenjac ‘Ovdje neće biti čuda’ upravo izašao u tisku nakladničke kuće Frakture.

Riječ je o autoru kojeg kazališno angažira nija publika zna ponajprije kao dramaturga i suradnika redatelja i koreografa kao što su Ivica Buljan (‘Kiklop’, prema Euripidu, u suradnji s Letom 3), Borut Šeparović (nagrađena predstava ‘Generacija 91.-95.’, za kojeg Ferčec adaptira knjigu Borisa Dežulovića ‘Jebo sad hiljadu dinara’), Matija Ferlin (‘2žene2brata2metra’). ‘Pismo Heineru Mülleru’ nagrađivana je drama (prvo mjesto na natječaju ‘Govoriti o granicama’ Austrijskoga kulturnog foruma) napisana u formi monologa i prilično radikalno svedena na introspekciju glavnog lika koji se spremi izvršiti javnu političku akciju na mjestu visokog rizika.

Za režiju je odgovoran Ferčecov osobni odabir, beogradski redatelj Bojan Đorđev, jedan od pokretača inicijative TkH (Teorija koja hoda) koji se bavi interdisciplinarnim projektima i performansima, a za vizualni identitet predstave pobrinuo se afirmirani beogradski umjetnik, slikar i scenograf Siniša Ilić, također jedan od TkH-ovih pokretača. Glavnog protagonista tumače tri izvođača, članovi ansambla ZKM-a, sjajni Frano Mašković, Goran Bogdan i Danijel Ljuboja.

Sve u svemu, riječ je o doista netipičnu projektu za našu sredinu. Minimalistička monokromatska scenografija, intiman raspored publike te u jednakoj maniri oblikovano svjetlo u malom prostoru fokusiraju se ponajprije na Ferčecov tekst i gledatelju/slušatelju pružaju osjećaj svojevrsnog voajerstva, svjedočenje nečemu vrlo intimnom, hakiranje u nečiji tok svijesti koji postupno i uz prekide i ponavljanja stvara napetost i jasno se dramaturški kreće prema određenom cilju i događaju, ostvarujući tako u drami vrlo liberalne forme ipak snažan osjećaj napetosti i određenosti.

Usprkos piščevoj virtuoznosti i snažnome glumačkom angažmanu trojice izvođača koji stvaraju prisan odnos s publikom, jasno je da ‘Pismo Heineru Mülleru’ nije za svakoga gledatelja, pogotovo ne onog koji od kazališta očekuje vizualni spektakl i narativno čisto dramsku formu s uvodom, zapletom i krajem. Ipak, možda više od svega novu ZKM-ovu produkciju treba doista pohvaliti zbog izvedbene drskosti i, možda najvažnije, neupitne suvremenosti u koju se upustila.