Modern ekonomski teorija napustila je pretpostavku da su građani ekonomski racionalni. Nisu to ni birači. Oni ne žele bolne najave. Mudra politika prije izbora dozira istinu ‘pacijentima’ – kreditnim ovisnicima.
Nakon što je predsjednik SDP-a Zoran Milanović ekspresno demantirao navode svoga stranačkog kolege Slavka Linića (dane u nedjeljnom Dnevniku Nove TV) da će Kukuriku koalicija, kada dođe na vlast, u pomoć pozvati MMF, Linićev istup zaslužuje dublju analizu.
Bez obzira na to što iz stručnih krugova nitko nije osporio Linićevu procjenu da je Hrvatska vjerojatno u takvu stanju da će neka vrsta suradnje s MMF-om biti dobrodošla, izjave pretpostavljenog ministra financija Slavka Linića jesu promašaj.
Izbori su u političkom životu klasičan primjer tržišta. Političari prodaju sebe i svoje programe, građani biraju hoće li bilo koji od ponuđenih ‘proizvoda’ kupiti zaokruživanjem na listiću 4. prosinca. Tvrtke su na tržištu svaki dan, stranke jedanput u četiri godine.
Ako je tako, ako su glasači zapravo kupci (potrošači), onda je Slavko Linić u krivu jer očito polazi od pretpostavke da su hrvatski građani ekonomski i politički racionalna bića. A većina građana to nije.
Jedan od najcjenjenijih ekonomista današnjice Joseph Stiglitz s dvojicom je kollega 2001. dobio Nobelovu nagradu za radove o tržištu s asimetričnim informacijama. Vrlo pojednostavljeno, dotadašnja neoklasična ekonomija polazila je od pretpostavke da su pojedinci ekonomski racionalni bića i da će na ekonomske signale reagirati racionalno. To, međutim, nije točno. Prosječan građanin nema sve potrebne informacije. Ako bi ih i imao, u ovom – sve složenijem – svijetu bilo bi mu teško dokučiti što te informacije zapravo znače. Pa, dakle, nije moguće pretpostaviti racionalno ponašanje jedinke na tržištu.
Stiglitz je poslije ustvrdio da se neperfektnost informacija može primijeniti i na političke procese i na političku ekonomiju.
U konkretnoj aferi s Linićevom najavom MMF-a to znači da prosječno sluđeni stanovnik Hrvatske uopće nije sposoban čuti argumentaciju zašto bi MMF možda bio koristan. Većina građana ove zemlje u 20. je godina tranzicije postala ovisnik o zaduživanju. A s većinom ovisnika o ‘teškim kreditnim drogama’ ne može se razgovarati tako da im se kaže: ‘Sad ćete na godinu dana biti na klinici bez svojih opijata i onda ćete biti zdraviji.’ Takvi argumenti kod birača ovisnika mogu izazvati samo odbijanje.