Tehnobit

Ispitana plaća radnicima Đakovštine na teret proračuna jednako je nenamjensko trošenje novca kao i Polančecova isplata sedam milijuna kuna plaća radnicima Borova. No Polančec je zbog toga nepravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu zbog zloupotrebe položaja i ovlasti.

Vlada je odobrila isplatu 27,9 milijuna kuna za plaće i otpremnine radnicima Đakovštine na teret državnog proračuna za 2011. Time je premijerka Jadranka Kosor zabila drugi ‘autogol’ u kaznenim postupcima protiv Damira Polančeca, bivšeg potpredsjednika Vlade. Prvi ‘autogol’ zabijen je kad je Vlada ozakonila prodaju struje po povlaštenoj cijeni dobavljaču aluminija za TLM upravo tijekom USKOK-ove kaznene istrage protiv Polančeca ‘zbog prodaje skupu plaćene struje po nerealno niskim cijenama dobavljaču aluminija za TLM’.

I sada drugi ‘autogol’ Vlada si zabija odobravanjem 27,9 milijuna kuna isplate radnicima Đakovštine nakon što je Polančec nepravomoćno osuđen zbog zloupotrebe položaja i ovlasti (nenamjenskog trošenja proračunskog novca) na godinu dana i tri mjeseca zatvora zbog toga jer je ‘rješavao’ problem 7 milijuna kuna neisplaćenih bruto plaća radnicima Borova srpske nacionalnosti. Obrazlažući spornu presudu, agilni sudac Ivan Turudić rekao je kako je kazneno djelo Polančec izvršio ‘zato što je želio skupiti političke poene’.

Kad bi vladavina prava bila na razini u koju se inače zaključuje Vlada, ili bi presuda Polančecu bila hitno ukinuta ili bi Mladen Bajić i Dalibor Cvitan, odnosno Državno odvjetništvo i USKOK, nakon odluke o isplati radnika Đakovštine na teret državnog proračuna pokrenuli kaznene postupke protiv Jadranke Kosor i ostalih u to upletenih članova Vlade zbog zloupotrebe položaja i ovlasti (nenamjenskog trošenja proračunskog novca) jednako kao što su to učinili u slučaju Polančeca.

Svaka stavka u državnom proračunu ima precizno određenu namjenu i ako su te stavke bile zloupotrijebljene u slučaju isplata radnicima srpske nacionalnosti Borova, onda su slično zloupotrijebljene i pri isplati radnicima Đakovštine. I kako bi to rekao sudac Ivan Turudić, i Jadranka Kosor je ‘zloupotrijebila položaj i ovlasti zato što je željela skupiti političke poene’.

Dvojbenost svoje odluke Vlada je ‘upotpunila’ i odlukom da neće isplatiti 1,1 milijun kuna potraživanja članova Uprave Đakovštine u bankrotu, jer jedino radnici nisu krivi za bankrot. Tu odluku Vlada je donijela prije pravomoćne presude članovima Uprave unatoč načelu da i članovi Uprave nisu krivi sve dok im se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja.

Igra s preuzimanjima nepodmirenih obveza PIK-a Đakovo (sljednik Đakovština) traje već skoro 20-ak godina. Vlada uporno odlučuje o privatizaciji te poljoprivredne kompanije, ta kompanija nakon svake privatizacije još upornije bankrotira, a iz svakog bankrota ‘netaknuti’ izlaze sve bogatiji prijašnji tobožnji privatni vlasnici nakon što ‘država’ preuzima neplaćene obveze i stječe vlasničke udjele (koje je imala prije privatizacije). Nije sporno da radnicima treba isplatiti zarađene plaće, sporno je to što se plaće radnicima isplaćuju novcem poreznih obveznika, a ne novcem prijašnjih tobožnjih vlasnika Đakovštine.

Vladi smo uputili upit iz koje će se proračunske stavke isplatiti plaće radnicima te prema kojim kriterijima isto pravo kao radnici Đakovštine nemaju i svi ostali slično izigrani radnici (Kamensko, željezare). Iz Ureda glasnogovornika Vlade uvrijeđeno su odgovorili na naš upit: ‘Pozvali ste se u vašem upitu o isplati radnika Đakovštine na Zakon o pravu na pristup informacijama, pa ćete u skladu s tim zakonom dobiti i odgovor’. Znači da taj odgovor treba očekivati uskoro, nakon što u Banskim dvorima više ne bude Vlade Jadranke Kosor.

Hrvatske tvrtke, bar u usporedbi sa slovenskima, relativno dobro stojte kada je riječ o zaduženosti. Naime, nakon što je objavljen podatak da su slovenska poduzeća među najzaduženijima u EU, proverili smo kako u tom kontekstu stojte hrvatske tvrtke. Prema Fininim podacima, ukupna imovina hrvatskih tvrtki iznosi oko 1072 milijarde kuna, a ukupne obveze (dugoročne, kratkoročne te od-

Turska korporacija Dogus Holding, čiji je vlasnik Ferit Sahenk, za nedavnog boravka u Hrvatskoj najavila je daljnja ulaganja u turizam, povećala je vlasnički udio u svom prvom projektu na Jadranu. Naime, Dogus je u Hrvatsku stigao kao partner šibenske tvrtke NCP u vlasništvu Gorana Prgina s kojom je počeo graditi prvu hrvatsku marinu za megajahte u rujnu 2009. Tad su vlasnički omjeri u tvrtki Marini Mandalini bili 60 prema 40 u Prginoj korist, no Dogus je u srpnju povećao svoj udio s 40 na 75 posto, čemu je vjerojatno pridonijelo i to što se NCP našao u financijskim teškoćama. U novi dio Marine Mandaline koji se gradi za 79 megajahti dugih do 100 metara dosad je uloženo 17-ak milijuna eura kreditom banke i vlastitim udjelom dvaju partnera.

• Eventualno daljnje povećanje troškova za gradnju marine, predviđa se nešto više od jednog milijuna eura, uplatit će vlasnici razmjerno novim udjelima – kaže Prgin, dodajući da je uloga NCP-a u projektu definirana ugovorom prema vlasničkoj strukturi. Morski dio marine trebao bi biti gotov do kraja godine, a sve zgrade do veljače 2012. U skladu s novom vlasničkom strukturom gradit će se i hotelski kompleks. Dogus Holding u Šibeniku planira uložiti od 35 do 40 milijuna eura razvojem marine i gradnjom hotela s pet zvjezdica koji će imati 120 soba. Kupnja zasad 50 posto udjela u dvjema zadarskim marinama Dalmaciji i Boriku dio je plana Dogus Holdinga o stvaranju brendiranog lanca marina od Turske do Istre.

Čak i uz rigorozni proces recenzije među radovima se nekad pronađu nepravilnosti nakon objavljivanja. Rješenje je u tzv. retrakciji.

Drugi problem je način retrakcije – objave povlačenje članka su često skrivene negdje duboko u časopisu te je lako tu informaciju propustiti. Neki članke potom potpuno izbrišu s web-stranice bez objašnjenja zašto članka više nema u tome broju časopisa – ili ga ostave tamo bez indikacije da je kasnije povučen. U oba slučaja znanstvenici i novinari su na gubitku jer mnogi nastave citirati taj članak i nakon retrakcije, koju su propustili pa zbog toga znanost trpi. Kada dođe do retrakcije jednog članka, često slijedi još nekoliko retrakcija istoga autora. U jednom od najgorih slučajeva, onoga njemačkog anesteziologa Joachima Boldta, broj povučenih članaka ove godine u desetak raznih časopisa popeo se na 90 (!). U njegovom slučaju bila je riječ o nedostatku dozvola bioetičkih komisija za eksperimente koje je provodio – a koje je časopisima predstavljao kao važne.

Najveći takav slučaj u Hrvatskoj je onaj Asima Kurjaka, kod kojega je Odbor za etiku 2007. utvrdio barem deset članaka koji su sadržavali neke prijestupe ili plagijate. “Smatramo da ovoliki broj radova s nekom vrstom prijestupa prihvaćenih normi u znanstvenoj publicistici, kao i vremenski raspon pojavnosti istih govori u prilog opetovanom neetičnom znanstvenom publiciranju, koje najvjerojatnije nije rezultat slučaja, niti se može opravdati ispričivom zabludom,” zaključio je odbor. Dva koja su bila objavljena u Croatian Medical Journalu su potom povučena. No tko zna koliko je neotkrivenih Boldtova ili Kurjaka kod nas? Naime, neki stručnjaci kažu da se u hrvatskim časopisima retrakcije rijetko događaju, čak i kada bi trebale, iz nekoliko razloga. Jedna je da su urednici, na kojima leži odgovornost za povlačenje članaka i ispravljanja literature, često prija-

Postupanje u slučaju plagijata detaljnije je razrađeno u dokumentu ‘Etički postupnik za urednike’, međutim on nije obvezujući i pretpostavlja dobru volju urednika da se problem plagijata zaista i riješi – kaže Sven Marcelić, asistent na Sveučilištu u Zadru. Drugi razlog je što se kod nas umjesto plagijatora sankcioniraju oni koji ih prijavljuju. Matko Marušić, profesor Medicinskog fakulteta u Splitu, slaže se da se u Hrvatskoj retrakcija doživljava kao osobna uvreda vrijedna nekog tipa osvete i iz tog razloga časopisi ne vole povlačiti radove. Procedure su kod nas također nevjerojatno spore. U slučaju Boldta, čiji je prvi članak povučen u listopadu 2010., uslijedilo je hitro istraživanje njemačkog medicinskog odbora koji je već u veljači 2011. iskazao zabrinutost za neke druge članke, a časopisi u kojima je objavio te članke iskazali su namjeru da ih povuku ako se zaista dokaže da nisu imali valjanu etičku dozvolu. U ožujku 2011. već su svi članci povučeni. Usporedbe radi, Kurjak je prvi put prijavljen fakultet zbog plagijata još 1991.

A članak Zdravka Radmana, znanstvenog savjetnika na Institutu za Filozofiju u Vukovaru, u engleskoj inačici domaćeg časopisa Filozofska istraživanja, Synthesis philosophica, prepoznat je kao plagijat prepisan s interneta, u listopadu 2007., kada je obaviješteno uredništvo, a uskoro i javnost putem Connect::portal internet portala za znanstvenike, a potom i novina. Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju tek u svibnju prošle godine – gotovo tri godine kasnije – donosi odluku da je članak zaista plagijat – nešto što se može utvrditi u sat-dva usporedbom članaka i citirane literature – i preporučuje njegovo povlačenje iz časopisa. Puni tekst članka tek tada nestaje iz baze znanstvenih članaka Hrčak Srce, ali njegov sažetak je još uvijek tamo bez ikakve oznake da je povučen, iako je odbor predložio “uredništvu časopisa Synthesis philosophica da izvrše brisanje ovoga članka iz javnog zapisa na za to uobičajen i prihvaćen način”.

• S obzirom da je Radman i dalje član savjeta časopisa Filozofska istraživanja i Synthesis philosophica, očito je da uredništvo i nije bilo previše stalo do činjenice da je on objavio jedan plagirani članak u ‘vlastitome’ časopisu – kaže Tomislav Bracanović, docent na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, koji je prvi uočio taj plagijat i obavijestio uredništvo.

Bracanović smatra da bi bilo najkorektnije na internetskim stranicama časopisa, uz sam članak koji se povlači, na vidljivome mjestu, navesti da je članak povučen, uz kratko obrazloženje razloga za takav postupak, kaže Bracanović. Također bi bilo korektno da se i u nekom od sljedećih tiskanih brojeva časopisa objavi ista kratka obavijest o povlačenju dotičnog članka. Na taj bi način uredništvo, barem djelomično, umanjilo svoju odgovornost za širenje publikacija koje su proizvod znanstvenog nepoštenja.

No činjenica je da je većina domaćih časopisa za filozofiju krajnje nesklona baviti se optužbama za plagiranje, a još manje nekog autora proglasiti plagijatorom te objaviti obavijest o povlačenju njegova ili njezina članka – kaže Bracanović. Uredništvo Synthesis philosophicae, kao ni Pomorstva, nije odgovorilo na opetovane upite e-mailom o ovom slučaju niti o politici povlačenja članaka generalno. Radman kaže: “Odbor u mom slučaju nije mogao ustanoviti da se radi o plagijatu… i s obzirom da ne dokazuje plagijat nego ga insinuirao za mene nije mjerodavna”. Priznaje da je “napravio tehnički previd”, ali ne priznaje plagijat – no definicija plagijata je i necitiranje izvora, a ne samo preuzimanje ili otuđenje “glavne teze iz drugih izvora” kako Radman misli.

Jedna od glavnih baza znanstvenih članaka, PubMed ima posebnu listu povučenih članaka, gdje se nalaze i tri članka povučena iz CMJ-a, kaže Ana Marušić, urednica CMJ-a. “Mi smo jedini hrvatski časopis koji je to napravio,” kaže Marušić, dodajući da su s time i krenuli.

Prema nekim analizama čak trećina od oko 5000 znanstvenih časopisa u Kini iznimno je loše kvalitete; služe samo za objavljivanje loših radova koji onda omogućuju znanstvenicima da napreduju u karijeri, te je čak 30% predanih članaka plagijat. Slično je stanje i u Indiji, gdje se u zadnjem.