Josipović – koordinator dogovaranja koje priziva Rohatinski

S ‘Dana velikih planova’ poručeno je da Hrvatskoj trebaju dogovaranje, fleksibilnost i inovativnost na makro- i mikrorazinama. Pantovčak se nameće kao mjesto na kojem će se to najbolje moći menadžerirati.

Dosad nepovezane otoke – HNB, Vladu, poslodavce, sindikate, branitelje… – treba okupiti na nov način. Romantične ideje o nacionalnom konsenzusu treba zaboraviti.

Možda nije pristojno hvaliti vlastiti proizvod, ali prošlost jedna konferencija Lidera i HUP-a ‘Dan velikih planova’ doista je bila izvrsna. Poruke koje su se na njoj čule iznimno su korisne i za makroekonomsku politiku i za poslovne planove tvrtki.

Dovoljno je početi s dvije poruke. Guverner Rohatinski izlaganje je završio porukom da je krajnje vrijeme za dogovore ‘jer nam se inače loše piše’. A Geir Olsen, potpredsjednik A. T. Kearneyja, uz još jedno upozorenje političarima, poduzetnicima i potrošačima u Hrvatskoj da se svijet više neće vratiti u ‘staru normalu’, istaknuo je da u ovom nadasve kompleksnom svijetu šanse za preživljavanje imaju samo najfleksibilniji. I da države, tvrtke i pojedinci ne trebaju prepisivati stare tude scenarije, nego stvarati vlastite recepte preživljavanja i razvoja.

Nakon što je poslušao i ostale poruke s ‘Dana velikih planova’, svatko iz politike ili biznisa morao bi na zraku u kuponici i radnom stolu imati poruku: ‘Nemoj razmišljati na stari način! Imaj otvorene oči i um! Sumnjaj u sve stare istine i rutine!’

Tako je i s pozivom guvernera Rohatinskog na dogovaranje nakon što se ustoliči nova vlast. Dvadeset godina riječ ‘dogovaranje’ ima negativno značenje. Ostala su sjećanja na socijalizam i ‘društveno dogovaranje’ te ‘dogovornu ekonomiju’. A u tranziciji je carevalo rodačko ili stranačko dogovaranje s istim, ako ne i pogubnijim posljedicama.

Koliko god, dakle, ‘dogovaranje’ imalo odiuma na sebi, idućih godina bez njega se neće moći. Samo mu treba pronaći nov, kvalitetan i konstruktivan sadržaj. Brojni otoci koji danas plutaju hrvatskom ekonomskom, poslovnom i političkom scenom ne mogu sami za sebe riješiti svoje probleme. Pokazala je to i forenzička koju je predočio Božo Prka, predsjednik Uprave PBZ-a. Na primjeru guvernera Rohatinskog da milijarde kuna koje je oslobodio HNB ne završavaju u poduzećima Prka je iznio podatak da danas manje od 30 posto tvrtki u Hrvatskoj zadovoljava kriterije za dobivanje bankarskih kredita.

Tražiti tko je kriv, besmisleno je. Smisla ima samo tražiti načine kako da se začepljenja odčepe. Rohatinski je pri potrebi dogovaranja ponajprije mislio na suradnju između monetarne i fiskalne vlasti i potrebe da se smanjuje deficit u državnoj blagajni. Ali to je samo dio onih koji bi se ubuduće morali dogovarati.

Ako Kukuriku koalicija osvoji mandat da može sama vladati, to nije nikakvo jamstvo da će se provesti bolne reforme. U ozbiljnim, utemeljenim dogovorima u 2012. morali bi sudjelovati poslodavci, sindikati, branitelji i svi drugi ‘stakeholderi’ u zemlji. Pri tome se treba oprostiti s naivnom idejom o nacionalnom konsenzusu. U starom svijetu (prije 2008.) to je značilo da vlast predloži program, ostali ga malo korigiraju, prihvate i onda se on provodi nekoliko godina. Danas je stvarnost toliko kompleksna da je nužno stalno dogovaranje, provjeravanje, usklađivanje…

Kad bi se moglo, zakonom bi trebalo zabraniti lijenim ekonomistima i političarima da nakon kritike svega postojećeg lakonski savjetuju da treba ‘ići u reforme’. Ako se takve reforme nisu provodile u debelim godinama, za to postoje političko-komunikacijsko-upravljački razlozi.

Ako vrijedi ona poruka s početka teksta da nema više dogmi u koje se ne sumnja, onda je možda rješenje guvernerova vapa za dogovaranjem da se nađe koordinator tog dogovaranja. Uzimajući u obzir potrebe koji su neizbježni, to bi morao biti predsjednik Ivo Josipović. Sad već vidim one koji otvaraju Ustav pokazujući kako to nije u ingerenciji predsjednika države. Ali, gospodo, ovo nisu normalna vremena. Treba raditi inovacije i biti pozitivno fleksibilan. Ako je predsjednik države odgovoran za sigurnost zemlje, uvjeravam vas da nema veće prijetnje nacionalnoj sigurnosti od pada kreditnog rejtinga.

Hrvatska danas treba otvorene, kvalitetne umove koji će povezivati monetarni otok s fiskalnim, pa s bezbroj kompanijskih otoka, lokalnih zajednica, interesnih skupina… Više nije dovoljno imati pravi recept za spašavanje, nego i moć menadžeriranja da se proveđe. Konferencija ‘Dan velikih planova’ nije prisutnima ponudila dobre vijesti o rastu u 2012., ali naznačila je što raditi na nacionalnoj razini i kompanijskim. Pametnima dovoljno.