Home / Biznis i politika / Michael Woodfor

Michael Woodfor

Priča nalik na pravi holivudski triler počela se odmotavati ovog listopada kad je s mjesta izvršnog predsjednika Olympusa izbačen Michael Woodford, prvi nejapanac na tome mjestu koje je držao samo nekoliko tjedana. Otkrio je, naime, mnogo sumnjivih akvizicija i isplata teških više od milijardu dolara za tvrtke koje zapravo ne postoje i s računima na – Kajmanima.

D a trava nije uvijek nužno zelenija u razvijenom kapitalizmu, svijet je podsjetila velika afera u japanskom proizvođaču fotoaparata i optičke opreme Olympusu koja se kotrljala veći dio listopada i, barem zasad, zastala na dobrovoljnu odlasku predsjednika Odbora Tsuyoshi Kikukawa, a nakon što je sredinom mjeseca s mjesta glavnog direktora izbačen Michael Woodford. Uobičajenoj priči o mutnim poslovima i izgubljenim milijunima, u ovom slučaju i milijardama, dodatni začin daje mjesto radnje, Japan, sa svojim specifičnim društvenim i poslovnim običajima.

Navedeni dvojac našao se na suprotnim stranama skandala teškog više od milijardu dolara tajno potrošenih na navodno sumnjive akvizicije i isplate za savjetničke usluge. Koncept mutne isplate za usluge savjetovanja nije, očito, posebnost tog podneblja, riječ je o samo još jednom lošem uvoznom proizvodu. Iako je dobrovoljno odstupio, Kikukawa nije priznao krivnju, dao odgovore ili u bilo kojem trenutku zapravo mislio da to treba napraviti, nego je samo odigrao tipičan japanski scenarij pripremljen za te situacije.

U središtu aferi britanski je proizvođač medicinske opreme Gyrus koji je Olympus prije tri godine kupio za dvije milijarde dolara, ali za savjetničke je usluge pritom platio vrtoglavih 687 milijuna dolara (trostruko više od Olympusove prošlogodišnje dobiti, primjerice), no to, čini se, nije izoliran slučaj. Osramoćenog predsjednika, čiju sramotu ne vidi zapravo nitko, ni on, ni Odbor direktora, zamijenio je Shuichi Takayama, nastavivši zdušno podupirati tezu da je riječ o sasvim legitimnim i legalnim akvizicijama. Kikukawa je pak ostao sjediti u Odboru, ostavci usprkos. Partijsku liniju Takayama je odmah počeo braniti organiziravši čak dvije konferencije za medije u desetak dana na kojima je plaćanje pola milijarde dolara naknade konzultantskoj tvrtki Axes Securitiesu nazvao ‘dobro potrošenim novcem’. Riječ je o gotovo trećini vrijednosti cijelog posla, premda je običaj savjetnicima u takvim situacijama platiti jedan posto od ukupne akvizicije.

  • Procijenili smo da će se dogovor na kraju isplati – rekao je Takayama i potvrdno odgovorio na pitanje misli li i sada da je to točno. Tvrtka je, inače, gubitaš.

Kao ključna figura Kikukawa je iskočio nakon skandala proizašla iz Woodfordova otpuštanja, koji je, nakon izbacivanja iz kompanije u kojoj je u travnju postao prvi nejapanški šef operacija, ustvrdio kako je razlog tomu njegovo ‘zviždanje’, odnosno suočavanje Odbora sa sumnjivim rabotama vrijednima više od milijarde dolara. Woodford je pak na aferu nabasao nakon što su japanski mediji ljetos pisali o dubiozama u kompaniji. Sporne transakcije odigrale su se prije njegova imenovanja, u vrijeme kad je kompaniju vodio upravo Kikukawa.

Dojam tajnovitosti i skrivanja karakterističan za Japan pojačao se i izjavom potpredsjednika kompanije Hisashija Morija, prema kojem je Olympus do relativno nepoznate, ali iznimno skupe konzultantske kompanije došao na preporuku poslovnih kontaktata u Japanu, odbivši pritom imenovati te kontakte, te da uopće nisu razmatrali angažiranje poznatijih investicijskih banaka i tvrtki specijaliziranih za spajanja i akvizicije. Nije tu kraj kuriozitetima toga dalekoistočnog trilera. Svi pokušaji medija i revizorskih tvrtki koje je unajmio sad već bivši šef Woodford (na mjestu glavnog direktora bio je nekoliko tjedana) da stupe u kontakt s Axesovim predstavnicima bili su neuspješni. Čovjek koji je vodio kupljeni Gyrus tvrdi da nikad nije čuo za Axes. Kikukawa je nekoliko dana nakon objave Woodfordovih optužbi odgovorio na njih u intervjuu japanskom časopisu, priznavši spornu isplatu, ali u upola manjem iznosu nego što je tvrdio Woodford. No da je i to bilo točno i da su platili 15 posto više od uobičajene provizije, a ne 30, još bi bila riječ o neobičajeno visokoj naknadi. Zašto je tako bilo, Kikukawa nije objasnio. Naknadne informacije pokazale su da je ipak bila riječ o 687 milijuna dolara i da se prvotni ugovor o isplati pet milijuna plus jedan posto ukupne vrijednosti akvizicije nekoliko puta mijenjao, svaki put sa sve velikodušnijim uvjetima za Axes, ali bez recipročno veće koristi za Olympus. Ni tko je točno primio isplate nije sasvim jasno i ne čini se dobro.

Prema dokumentima, novac je primio Axes Americas, američka kompanija, i Axam Investments, registiran na Kajmanskom otočju, koji nadzire Axes. Axam je pak ubrzo nakon zaključenja ugovora izbrisan iz registra kompanija na Kajmanskom otočju, Axes prekinuo operacije, a direktor kompanije doslovno nestao. Prema nekim informacijama živi na Floridi, no to nije potvrđeno. Sličan problem postoji i s trima kompanijama kupljenima između 2006. i 2008. koje su preskupo plaćene, nisu imale previše veze s Olympusovim poslovanjem i njihovi vlasnici nisu identificirani. Olympus je kupio tri kompanije u nepovezanim industrijama samo da bi nakon toga otpisao čak 76 posto od ukupno 773 milijuna dolara unutar godine od zaključenja kupnje. Sve te transakcije bile su tajne i nepoznate dioničarima do izbijanja afera. Koliko god se u kompaniji trudili ostaviti dojam da je riječ o neosnovanim optužbama i napuhanoj aferi, istrage su počele, kod kuće i vani. Domaći regulatori počeli su nevoljko kopati i rogoboriti, više na nagovor nego iz želje, ali i američki FBI pokrenuo je istragu jer je Axes Americas bio registriran u Americi. Ni Woodford ne odustaje, navodno je britanskim regulatorima odnio cijeli dosje dokaza o sumnjivim transakcijama. Nakon 30 godina u toj kompaniji, šest mjeseci na mjestu šefa operacija i nekoliko tjedana kao glavni direktor, otpušten je jednoglasnom odlukom Odbora tijekom naborinu sazvanog sastanka na kojem nije imao pravo glasa.

Prema Woodfordu, pokušavao je od Kikukawe i Morija dva tjedna tijekom rujna i listopada dobiti odgovore na pitanja o transakcijama vrijednima otprilike 1,3 milijarde dolara, a bez jasne koristi za kompaniju. Odgovore nije dobio, dapače, rekao je, naljutili su se i ‘otkantali’ ga. Budući da ni PwC nije uspio naći primatelje uplata, Woodford je posumnjao u ilegalne aktivnosti, odnosno upletenost kriminalaca i reketara, nakon što je jedan japanski časopis sugerirao takvu tezu. Navodno je i upozoren na pazi na svoju sigurnost, zbog čega se obratio Scotland Yardu. Tri dana nakon što je u posljednjem pismu zaprijetio Kikukawi da će sve iznijeti u medije ako ne daju odgovore i ostavke, otpušten je pod izlikom ‘razlika u upravljačkom smjeru i metodama’ između njega i drugih direktora. Njegove optužbe nisu zazvučale zanimljivo samo istražnim tijelima, i tri dionica zatražila su objašnjenja. Nippon Life, osiguravatelj s 8,26 posto udjela, Harris Associates s četiri te Southeastern Asset s pet posto pozvali su Olympus da razjasni problematične transakcije i otkloni tjeskobu. Pritisak je brzo urodio plodom, barem na PR razini, i Olympus je odlučio ustrojiti nezavisni odbor sa zadatkom istraživanja kontroverznih akvizicija. Naravno, u kompaniji nisu bili pretjerano razgovorljivi, otkrili su samo da će Odbor biti sastavljen od odvjetnika i knjigovođa. Woodford je pak ustvrdio kako je riječ o skretanju pozornosti i ostavljanju dojma da se nešto radi. Radi se na dvije fronte, smiruje javnost i diskreditira zviždača Woodforda. Kikukawa ga je u internome memorandumu zaposlenicima žestoko napao upotrijebivši predvidljivu taktiku optuživanja za osobnu osvetu zbog otkaza i pokušaj da preuzme moć u Odboru u kojem je ostao kao i on. Igrao je i ispod pojasa, na kartu stranca u egzotičnom Japanu, napisavši da Woodford ne voli Japan.

Unatoč aktivnosti nekih medija u Japanu ukupno medijsko praćenje očito vrlo problematične prakse globalnog brenda bilo je suzdržano i rezervirano, ali nakon sve većeg interesa ponajprije zapadnih medija i japanski bi priči mogli posvetiti više redaka i minuta. Teško je shvatiti da tako ozbiljne optužbe, koje očito nisu bez temelja, teško nalaze put do naslovnica i uglavnom se zadržavaju na komentarima i kratkim vijestima. Zanimljivo je da većina medija, i zapadnih i japanskih, priču promatra ponajprije kroz prizmu lošeg upravljanja, kao da je riječ samo o samo lošim akvizicijama, no dosad dostupni podaci upućuju na to da je riječ o mnogo ozbiljnijem problemu od pogrešnih odluka. Komentari najviše kritiziraju tradicionalnu, rigidnu i promjenjena nesklonu korporativnu japansku kulturu, no to je samo manji problem, proizašao iz navike upornog nijekanja i tajnovitosti, ne iz činjenice da je riječ o vrlo sumnjivim uplatama golemih novčanih iznosa nepoznatim osobama. Nabucuje se manjkom odgovornosti vodstva, malom uključenosti dioničara, kulturnom odbojnošću prema talasanju i netransparentnosti, ali sve to zajedno, kao što se čini, nema nikakve veze s biti afere.

U situaciji koja nudi isključivo naglašenje dvije su opcije. Da je u pitanju zapadnjačka tvrtka, prva pretpostavka bila bi da je tvrtkino vodstvo tako kralo novac, međutim takvo je ponašanje netipično za Japance i manje vjerojatno. Izglednija je varijanta koju je spomenuo i Woodford, o upletenosti organiziranog kriminala, što, ako bi se pokazalo istinitim, ostavlja pitanje što se točno plaćalo. Najneuvjerljivije zvuči teza o pogrešnoj menadžerskoj procjeni jer to bi značilo da su globalnu kompaniju vodili potpuni imbecili, ne-svjesni da kupuju bezvrijedne kompanije za golem novac, i da su to radili u suradnji s posve anonimnim kompanijama i ljudima. U slučaju zapadne kompanije to bi čak valjalo razmotriti kao mogućnost, no Japanci nisu poznati po zapošljavanju budala na najzahtjevnija upravljačka mjesta.