U krug Željezare Sisak donio dašak Silicijske doline

Jedan od činitelja koji pridonose stjecanju takva dojma o New Yorku svakako je i to da ritam života na Manhattanu utječe na demografiju. Otok, naime, nije pretjerano prijateljski nastrojen prema obitelji, pa se u njegovu centru, pogotovo južno od ruba Central Parka, ne nailazi često na djecu ni na starije. Većina ljudi koji nisu turisti na Manhattanu su zbog rada i trošenja te pritom izgledaju dotjerano i ‘sa svrhom.’

Njuporčani čak i protestiraju sa stilom. Pokret ‘Occupy Wall Street’ pokrenuo je i val ‘protestne mode’ gdje se dizajnerske torbe nerijetko kombiniraju s palestinkama oko vrata i trendi suknjama. Naravno, New York svoju muku muči s nezaposlenošću i recesijom kao i ostatak svijeta, međutim modna industrija se drži čvrsto. Jezgra modne industrije na Manhattanu je Fashion District, odnosno Garment District (četvrt tkanina). Ondje većina modnih kuća ima svoje salone, prodavaonice i atelijere. Nijedan drugi grad na svijetu nema toliku koncentraciju modnih tvrtki, obrtnika i talenata u jednoj četvrti. Velika imena poput Caroline Herrere, Oscar de la Rente, Marc Jacobsa, Calvina Kleina, Liz Clairborne i Nicole Miller imaju salone ili dijelove pogona u tom kvartu. Naravno u skladu s globalnim kretanjima posljednjih 50 godina industrija je doživjela preseljenje brojnih dijelova proizvodnje izvan granica SAD-a. Na takvu otvorenu tržištu iznimne konkurentnosti njuporčanska modna industrija prilagodila se koliko je mogla.

Manifestacija koja svake godine pomaže održati New York na prestižnoj listi najmodnijih gradova jest New York Fashion Week, odnosno njuporčanski tjedan mode koji se svake godine održava u veljači i u rujnu uz konkurentske tijedne mode u Parizu, Londonu i Milanu. Prvi New York Fashion Week održan je još 1943. kako bi se nadoknadio izostanak pariških modnih događanja tijekom Drugoga svjetskog rata. Tjedan je bio uspjeh pa su časopisi poput Voguea, koji su inače slavili francuski dizajn, oduševljeno prihvatili domaće mode inovacije. Događaj se preselio u Bryant park 1994. godine sve dok recesija nije učinila svoje i natjerala dizajnere na manju produkciju i jeftiniju organizaciju u Lincoln centar. Loša se vremena očituju i u dizajnu. Ove je godine tako primjetan trend tamnijih boja i tmurnog dizajna (čak je i slavna Viviane Westwood svoje vjenčanice obojila u crno). Tome da se događanja s piste uspješno ocrtaju na ulici pridonijelo je i dvoje slavnih Njuporčana na Anna Wintour i Bill Cunningham. Wintour je, kao glavna urednica američkog Voguea, snažno stajala iza američkog modnog dizajna u svom uredu nekoliko stotina metara od Times Squarea.

Čelična modna lady diktira trendove u pravom životu, ali isto je učinio i njezin alter ego koji je u filmu ‘Vrag nosi Pradu’ utjelovila Maryl Streep. Osim što je svijet objasnila zašto plavu vestu ne treba shvaćati olako, u istom je filmu natjerala lik Anne Hathaway na modnu preobrazbu koju su poslije podražavale mnoge djevojke svijeta. Cunningham je pak fotograf koji stoji iza utjecajne modne kolumne ‘On the Street’ u The New York Timesu. To što bi on pohvalio postalo bi modnim trendom, a svojim je Nikonom SLR potaknuo brojne djevojke da paze na kombinacije kojima izrađuju svoj modni imidž prije nego što izidu iz stana. U filmu ‘Friends with Benefits’ Mila Kunis, savršeno odjevena i elegantna, shvati da Justina Timberlakea može nagovoriti da prihvati posao u New Yorku jedino ako mu ‘proda’ – New York. Naravno, misija je uspjela, a jasno je i zašto. Woody Allen je to znao jako dobro – glavni likovi na ekranu nisu ni Serena ni Carrie, već sâm New York.

Mjenama redovito dobivamo i onaj prvi vjetar u jedra. S obzirom na to da nije riječ o proizvodnji u velikim serijama teško je nekome u Kini to kopirati i potom nas napasti cijenom. Netom ste shvatili kako se nešto radi, a isti je proizvod već postao povijest, dok smo mi već prionuli novom proizvodu – kaže Sertić.

Sva proizvodnja iz sisačkog pogona odlazi u izvoz, jer u Hrvatskoj nema proizvođača čipova i tehnologije na toj razini. Sirovina je u svim našim vrstama proizvoda zapravo neznatna po količini i vrijednosti. Mnogi me pitaju može li se kvarc kopati negdje i u Hrvatskoj, na što im kažem da to uopće nije bitno jer se mi tim segmentom ne bavimo i ne zanima nas odakle je sirovina stigla. Bitna je njezina daljnja prerada i konačna kvaliteta i čistoća za našu proizvodnu tehnologiju. Netko sa strane doista bi mogao pomisliti da mi stvaramo novac iz nekakvog praha i prašine, ali mi uz to stvaramo i energiju, a u naše je proizvode uključeno mnogo znanja razvijenoga i stečenoga upravo u toj Silicijskoj dolini – kaže Sertić.

Applied Ceramics je danas, prema riječima Matta D. Sertića, u svojoj branši srednje veliko poduzeće, ali je lider u razvoju tehnologije u poluvodičkoj industriji. Kad je riječ o naplati rade uglavnom s provjerenim svjetskim tvrtkama pa tih problema nema. Njihovi su naručitelji, primjerice, Intel, AMD, IBM, NEC, Micron, Toshiba, Sony, Samsung, Hitachi, Philips, Infineon, Bosch i drugi.

Iako se većina poluvodičkih proizvoda Applied Ceramicsa ugrađuje u sofisticiranu opremu za proizvodnju mikročipova, u posljednjih nekoliko godina u Silicijskoj dolini osnovane su stotine novih tvrtki posvećenih konstruiranju i proizvodnji opreme za proizvodnju električne energije iz raznih izvora, s glavnim zadatkom da proizvodnja električne energije iz bilo kojega obnovljivog i ekološki prihvatljivog izvora bude i ekonomski isplativa. Sva ta oprema zahtijeva i visokooptorne dijelove od silikonskih spojeva i keramike, baš kao i za strojeve za proizvodnju čipova, a sad smo sve prisutniji s našim proizvodima i u tom segmentu.

Osim toga Applied Ceramics radi na vlastitu sustavu izmjenjivača topline koji se sastoji od silicijskih ploča ugrađenih u industrijske dimnjake, gdje se razlikom u temperaturi u tim silicijskim pločama potiče stvaranje električne energije. U Sisku sad radimo i na uvođenju tehnologije za proizvodnju dijamantnih ‘wafera’, odnosno pločica kakve se sada proizvode od silicija. Sličnom tehnologijom mi već radimo safire iz aluminijskog oksida, a za pokretanje ove dijamantne proizvodnje trebat će nam nešto više od četiri milijuna dolara, a dosad smo u Sisak uložili oko 60 milijuna kuna. S obzirom na to da naša tehnologija pečenja keramike zahtijeva kvalitetnu opskrbu električnom energijom, Sisak se, kao industrijsko središte s dokazanom energetskom infrastrukturom, i u tom pogledu nametnuo kao rješenje za proizvodnju.