Javnost može stvoriti točku preokreta za pročišćavanje medijske scene

Informacija je roba s tržišnom vrijednošću i svaki medij mora naći poziciju u balansiranju između javnih i tržišnih interesa, a ne arogancijom produbljivati konflikt između svojih poslovnih ciljeva i građanskih interesa.

Nedavni bečki kongres Svjetske udruge novinskih izdavača WAN – IFRA-e završio je panelom ‘Profit, javni interes, etika – gdje treba biti granica?’. I dok afrički izdavači muku muče s ikakvom slobodom medija (tijekom kongresa petero je nigerijskih novinara završilo u zatvoru), neki europski i američki izdavači, a sigurno i mnogi drugi, muku muče s prevelikom slobodom koju su si dali u povlačenju granice između profita i etike.

Jedni, poput njemačkog Bilda, tradicionalno rastežu granicu dobrog ukusa pa uz gole žene na novinskim stranicama ‘odijevaju’ nebodere u svoju slavnu naslovnicu ‘Mi smo Papa’ kojom su obilježili pontifikaciju Benedikta XVI. i prodaju Bibliju u milijunskoj nakladi. Drugi hakiraju telefone otete djece i onda neko vrijeme dobro zarađuju prodajući svoje bolesno senzacionalističke novine – ali onda na njima više uopće ne zarađuju.

Problem News Corporationa i News of the Worlda jest pitanje novinarske etike, ali i korporativne klime. Murdoch je postavio kulturu u kojoj ‘anything goes’ samo da dođeš do priče, prodaš novine, zaradiš… Novi skandal News Corporationa s lažiranim tiražama Wall Street Journala samo je dokaz tomu. Dakle, granica je bila postavljena jako daleko od etike, a vrlo blizu profitu.

I onda ostaje treći dio: javni interes. Problem je što se može vrlo rastežljivo definirati, a ne znamo tko je zadužen da ga definira. Zapravo, problem je konceptualniji i u tvrtkama je, u njihovim pravnim osobnostima, te postaje dalekosežniji kad je riječ o medijskim pravnim osobama.

U slavnome kanadskom dokumentarcu ‘Korporacija’ iz 2003. analiziralo se korporativno poslovanje mnogih, većinom američkih, tvrtki i zaključilo da bi korporacije, kad bismo ih promatrali kao ljudska bića i klasificirali prema indeksu duševnih poremećaja, pokazivale simptome psihopatije: nedostatak empatije, neobzirnost prema sigurnosti drugih, sklonost prijevarama i obmanama radi stjecanja profita, nepostojeći osjećaj krivnje, nepoštovanje socijalnih normi i zakona…

Ne namjeravam zaključiti da bi sve medijske institucije trebalo zatvoriti u dobro čuvane ustanove i zabraniti im socijalizaciju s čitateljima, gledateljima i slušateljima. Namjeravam samo upozoriti na ozbiljnost problema i ustvrditi da je pravo vrijeme za terapiju. Informacija je, sigurno, roba s tržišnom vrijednošću i svaki medij mora naći svoju poziciju u spremnom balansiranju između javnih i tržišnih interesa, a ne arogancijom produbljivati konflikt između svojih poslovnih ciljeva i građanskih interesa.

Obilježje suvremenih medija očito je nedostatak (samo)kontrole. Britanski Press Complaints Commission (PCC) naglašava važnost samoregulacije, ali njegova je snaga, zapravo, samo retorička. Zato se sada u Velikoj Britaniji ozbiljno raspravlja o znatno reprezivnijem modelu medijske regulacije.

Hrvatska medijska regulativa (i mnogi zakoni) nije loše slovo na papiru, ali provedba i sankcije jednostavno ne zažive. Odnedavno imamo pismo namjere za osnivanje vijeća za medije koje bi trebalo pratiti kršenje etičkih standarda, no ono sigurno neće provoditi sankcije. Ipak, inicijativa koja bi struku i medijske organizacije trebala bar navesti na samopromatranje možda bi mogla graditi platformu za otvorenu i iskrenu diskusiju o važnoj granici između profita i etike. Pa to onda možda potakne druge inicijative za medijsku regulaciju, samoregulaciju, samoodrživo upravljanje medijskim organizacijama i njihovo društveno odgovorno poslovanje.

Lekcija učenja News of the Worlda nakon 168 godina izlaženja, gledana pomalo romantičarski, pokazuje da je neetično novinarstvo neisplativ. Vjerujem da će tako gledati i tržište, dakle čitatelji i druge medijske organizacije, koji će onda ozbiljnije shvaćati svoju ulogu u podupiranju ili sankcioniranju loše poslovne prakse.

Kad je o ulozi čitatelja riječ, sada o hakiranju pokazuje da mnogi koji su sudjelovali u njoj (mediji, policija i PCC) nisu podvukli crtu, nego je javnost rekla: ‘Dosta!’ Javnost se danas, dijelom zbog svoje digitalne potencijalnosti, u vladavini ‘buržoazije’ i kapitala u medijima može ‘proleterski’ ujediniti i sankcionirati one medije koji ne poštiju javni interes, stvarajući možda medijsku točku preokreta.