U etiri faze

U četiri faze višenamjenski kanal Dunav – Sava gradio bi se u četiri faze. Prva bi obuhvaćala dionicu od rijeke Save do spoja s vodotokom Bićem, druga faza dionicu od Dunava (Vukovara) do rijeke Bosut, treća od Vinkovaca do naselja Černe, a u četvrtoj bi se napokon uredio plovni put Dunav – Sava, izveo pun profil kanala i preostale planirane građevine.

Projektom bi se obuhvatile Vukovarsko-srijemska i Brodsko-posavska županija, odnosno 12 jedinica lokalne samouprave. Tako će se, kao što je zamišljeno, raciono povezati Podunavlje i Jadran jer će se plovni put prema Zapadnoj Europi skratiti za 417 kilometara, što znači da će vrijeme plovide biti kraće za 48 sati, a ušteda goriva od osam do deset tona po jednom potiskivanom sastavu. Put prema Istoku skratio bi se pak za 85 kilometara. Novac bi se namaknuo koncesijama i sufinanciranjem gradnje riječnih luka, odnosno gradnje i uređenja plovnih putova.

Hadezeovci su u promicanju tog projekta rekli da će se ubuduće govoriti ‘o vremenu prije kanala i poslije njega’, no iako su saborski klubovi poduprli taj prijedlog, oporba je Vladi premijerke Kosor prigovorila da je to već stari projekt koji je u predizborne svrhe još 2007. iz ladice izvukao i bivši premijer Ivo Sanader. Zato ga je i sadašnja Vlada ponovo aktivirala u manje od dva mjeseca prije izbora, a oporba nazvala predizbornim trikom. Jedna je od osnovnih oporbenih zamjerki da je taj projekt samo još jedna korupcijska smicalica vlasti svjesne da su joj dani odbrojeni i da se tim planom podiže vrijednost zemljišta i umjetno napuštu vrijednost terena.

No to su tipično politički argumenti u odnosu na one koje upotrebljava struka protiv gradnje kanala. Gradnjom Hrvatska ugrožava vlastite nacionalne interese jer će najviše koristi od tog kanala koji će financirati imati Bosna i Hercegovina, odnosno luka u Brčkom koja će tako konkurirati hrvatskim lukama. Protivnici gradnje kanala ističu i da se u Europi vodogospodarski projekti sve više okreću revitalizaciji prirodnih tokova, a ne njihovu kanaliziranju. Međutim, nije taj projekt samo ekonomski kontroverzan nego i ekološki.

Hrvatsko šumarsko društvo u više je navrata reagiralo na projekt gradnje tzv. višenamjenskog kanala Dunav – Sava i mogućih negativnih posljedica na šume spačvanskih bazena te na gospodarsku neopravdanost tog zahvata. Upozorava na to da treba obaviti dugotrajna mjerenja razine podzemnih voda o čijem režimu ovisi opstanak hrastova spačvanske šume. Naime, kaže da su na temelju do sadašnjega šumarskog iskustva različiti vodotehnički zahvati u šumovitim prostorima riječnih dolina Save, Drave i Dunava izazivali promjene vodnih odnosa i staništa nizinskih šuma te fiziološko slabljenje i sušenje šumskoga drveća, i to ponajprije hrasta lužnjaka. Lužnjak je ekološki i gospodarski najvrednija vrsta nizinskih šuma s uskom ekološkom valencijom u odnosu na vodu kao ekološki čimbenik. Ako razina podzemne vode padne trajno do pola metra, korijenje mladih lužnjakovih stabala može se prilagoditi. Međutim, stabla starija od 40 godina nemaju tu sposobnost, a s obzirom na to da u Spačvi, najvećoj cijelovitoj šumi hrasta lužnjaka u Europi, prevladavaju starije i stare lužnjakove šume, stabla su vrlo osjetljiva na trajan pad razine podzemne vode.

Premalo i previše vode fiziološki nepovoljno utječe na hrast lužnjak pa su promjene vodnih odnosa prouzročile sušenje više milijuna prostornih metara hrasta lužnjaka u prošlom stoljeću. Takvo sušenje, koje je, zapravo, bilo ekološka katastrofa, dogodilo se pokupskim šumama pokraj Karlovca, Turopoljskom lugu i u šumi Kalje, u posavskim šumama između Sunje i Hrvatske Dubice, u spačvanskoj šumi 1932. (gradnja zaštitnog nasipa uz rijeku Savu), u poplavnim šumama uz hidroelektrane Varaždin, Čakovec i Dubrava te u gotovo svim dijelovima nizinskih šuma u Hrvatskoj, samo nešto manjeg opsega.

Osim šumarske struke i ekološki su aktivisti najavili da će im poseban zadatak biti sprečavanje financiranja kontroverznih projekata. Tibor Mikuška iz Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode kritizira Studiju utjecaja na okoliš (SUO) za gradnju višenamjenskog kanala Dunav – Sava i tvrdi da je vrlo loše i znanstveno-stručno pogrešno napisana i nepotpuna, naime, nema mnogo podataka o procjeni utjecaja zahvata na prirodu i okoliš. Jedan je od osnovnih nedostataka neusklađenost sa Zakonom o zaštitu prirode jer SUO uopće ne sadrži procjenu utjecaja na prirodu, obvezatnu za takve dokumente na temelju Zakona o zaštitu prirode. Već samo zato, kaže, SUO treba odbaciti. Dalje, jasno je da studija obuhvaća samo uži prostor tik uz planirani kanal, a Mikuška smatra da treba obuhvatiti ukupnu površinu slijeva koja iznosi 4302 četvorna kilometra jer treba uključiti površine koje su ulogom tog objekta također predviđene za zahvat, osobito 173.000 hektara površina namijenjenih odvodnjavanju i više od 100.000 hektara šuma i retencija koje će biti zahvaćene hidrološkim promjenama. Opisu bioloških i ekoloških obilježja posvećeno je vrlo malo prostora, vrste i staništa samo se taksativno navode, ali bez detaljnih podataka o veličini populacije ili rasprostranjenosti.

Da bi se mogao utvrditi stvaran utjecaj zahvata na prirodne vrijednosti područja koje će biti zahvaćeno planiranim radovima, SUO treba dopuniti točnim popisom zaštićenih i strogo zaštićenih divljih svojta koje na tom području obitavaju i procijenjenim veličinama populacija, osobito faune riba i drugih organizama čiji opstanak ovisi o vodi i hidrološkim prilikama. Treba ga također dopuniti podacima o točnim površinama i lokacijama rijetkih i ugroženih staništa.

Usprkos Vladinu optimizmu, pogotovo potpredsjednika Vlade za investicije Domagoja Ivana Miloševića, neosporno ima vrlo ozbiljnih ekonomskih i ekoloških prigovora, pa nije isključeno da toliko složen projekt pričekamo još 270-ak godina.