EU će sljedeće tri godine biti čistilište za sve hrvatske tvrtke

Većina poduzeća naći će se pred izborom: povećati konkurentnost za tržište EU ili izabrati neku varijantu odustajanja: prodaju, strateško partnerstvo ili propast.

Pri donošenju takvih odluka pozorno se analiziraju svi detalji, a motivi nisu sasvim jednaki, ali se uglavnom temelje na procjeni stanja na tržištu i utjecaju budućih novih okolnosti. Za hrvatska poduzeća najvažnija takva okolnost s kojom moraju računati, ne više u skoroj budućnosti, već danas, jesu standardi i regulativa EU te odnosi na tome velikom tržištu. U praksi to se može svesti na pitanje jesu li hrvatska poduzeća sposobna širiti svoje poslove na tržište EU ili se efikasno oduprijeti konkurenciji koja dolazi s tog tržišta.

Uz rijetke iznimke koje čini nekoliko vodećih hrvatskih poduzeća konkurentnih ne samo u regiji nego i na europskom tržištu, većina će se vrlo brzo naći pred suženim izborom: brz i radikalni zaokret prema dizanju konkurentnosti i priprema za poslovanje na europskom tržištu ili neka od varijanti odustajanja od borbe, što znači prodaju, strateško partnerstvo ili propast. To ‘čistilište’ najintenzivnije će se događati u iduću tri godine.

Izgledi za uspjeh prilagodbi u ovim okolnostima znatno su smanjene zbog ograničena vremena i tu je evidentna odgovornost uprava i vlasnika. Međutim, velik dio odgovornosti za nekonkurentnost gospodarstva u europskoj utakmici ima i ne samo nedostatak konzistentne državne politike i spomenutih ‘službenika spremnih za EU’ nego i niza institucija i organizacija koje su trebale biti učinkovit i kvalitetan servis hrvatskim poduzećima.

Hrvatsko gospodarstvo danas ne može dobiti potporu nijedne institucije ili organizacije koja bi se efikasnošću i kvalitetom mogla usporediti s najboljim iskustvima u zemljama članicama EU. Na širokom području aktivnosti komplementarnih gospodarskom razvoju Hrvatska nije stvorila institucije ili organizacijske forme koje mogu biti kvalitetna potpora razvoju privatnih poduzeća, tehnoloških razvoja, inovacije, iskorištavanje prirodnih resursa odnosno upravljanje javnim poduzećima (vode, šume, energetika, promet…), poljoprivredu i ruralni razvoj, povlačenje sredstava iz EU fondova, izvoz…

Dobar su primjer za to kontinuirane neproduktivne rasprave o poticajima izvoza. Nisu dale nikakve rezultate jer nikad nisu ni pokazivale ambicije da čelovito razmotre pitanje izvoznih konkurencija, ali tako da se definira ili redefinira hrvatski identitet odnosno brendira država. Definiranjem gospodarske i industrijske politike treba početi stvarati uvjete za definiranje sektora i proizvoda koji mogu biti konkurentni na europskom tržištu i tako dalje. Pri tome se treba lišiti zablude kako već imamo jake konkurentne proizvode misleći na turizam, koji zapravo niti je definiran niti kompleten, i slične ‘proizvode’.

Parcijalna rješenja poput stvaranja ili uklanjanja agencija za poticanje izvoza ili nebrojeni pokušaji stvaranja gospodarske diplomacije za koju se ne zna što će promicati unaprijed su osuđeni na propast, što je dosadašnja praksa i potvrđivala.

Očito je da je riječ o vrlo kompleksnom zahvatu koji mora rezultirati simultanim mjerama realizacije velikog broja projekata i uspostavom novih pravila u funkciji institucija. Da bi se stvorila takva nova i efikasna institucionalna struktura, trebalo bi imati onih već spomenutih 15.000 službenika spremnih za Europsku uniju. Budući da se ne čini realnim da bi se to moglo ostvariti u kratkom roku, nova izvršna vlast svakako bi morala definirati jasan strateški plan za transformaciju cijelih djelova sadašnjeg sustava i stvaranje novih efikasnih agencija i organizacija, ali i osigurati nekoliko stotina sposobnih menadžera koji su spremni preuzeti odgovornost za realizaciju povjerenih zadaća.