REVIZIJA

Izmjenama Zakona o parničnom postupku donesenima ove godine podignuta je vrijednost parnica koje ne mogu računati na reviziju na Vrhovnom sudu, za građane ispod 200.000 i trgovačka društva ispod 500.000 kuna. To ne bilo sporno da se odredba ne odnosi i na parnice koje su već počele i traju.

Zakon o parničnom postupku pripada tzv. organskim zakonima, tj. onima koji su toliko važni da Ustav za njihovo donošenje nameće tzv. kvalificiranu većinu zastupnika. To i ne čudi kada se zna da je to zakon prema kojemu se vode sve parnice. Iako se, prateći medije, to ne čini tako, parnice čine od 80 do 90 posto ukupnoga hrvatskog sudovanja, a kazneni postupci, kojih su prepuni mediji, ostatak. Pritom je čudno i loše što je riječ o propisu koji je preuzet iz bivše države koja ga je donijela još davne 1977. i do 1991. mijenjala čak deset puta, a od tada je mijenjan već devet puta. Posljednja promjena stupila je na snagu početkom lipnja ove godine. Promjena je doista, čak 54 članka s više stotina stavaka, ali na neki način najviše bude oči odredba iz prijelaznih i završnog dijela prema kojoj se mijenja vrijednost predmeta spora ovisno o kojoj je revizija, kao izvanredan pravni lijek o kojemu odlučuje Vrhovni sud, dopuštena ili nedopuštena.

Pritom nije problem u samoj promjeni, nego u tome što tu vrijednost tužitelj određuje pri podnošenju tužbe, a sud sam po sebi ili po prigovoru tuženika to može promijeniti, ali u vrlo ograničenom vremenu nakon podnošenja tužbe. Ako se radi o parnici radi isplate određenog iznosa, to je vrlo objektivno i ne podliježe nikakvom subjektivizmu – vrijednost spora glavnička je utuženog iznosa. Međutim, kod dosta slučajeva (primjerice ometanja vlasništva) vrijednost je vrlo proizvoljna kategorija koju tužitelj odredi i ni sud ni druga strana ne prigovaraju. U pravilu interes je tužitelja da vrijednost bude što niža, a da ipak jamči pravo na reviziju. To je zato što se prema vrijednosti predmeta spora obračunavaju svi troškovi postupka (zastupanje, pristojba) osim vještačenja i očevida. Logično bi bilo da tužitelj, koji odredi vrijednost spora i nakon što tu odluku nitko ne dovede u pitanje (pa ni sud), s punom sigurnošću može računati na to da će se, ako bude htio, moći obraćati s revizijom Vrhovnom sudu. To više što tužitelj nema baš nikakvih pravnih mogućnosti naknadno mijenjati vrijednost spora i što je dugo godišnja praksa (posebno kod odvjetnika) da se vrijednost označava sa 101.000 kuna, dakle neposredno iznad granične crte.

Sada, u 2011., zakonodavac mijenja Zakon o parničnom postupku te granične vrijednosti tako da ih u sporovima pred trgovačkim sudovima povećava pet puta (sada je granica 500.000 kuna), a u ostalima dva puta (200.000), i to tako da se ove povećane vrijednosti odnose ne samo na ona utuženja nakon što ova promjena stupi na snagu nego na baš sve postupke koji su u tijeku, dakle i one kod kojih su tužbe predane mjeseč dana prije, ali i one s utuženjem otprilike pet ili više godina. Jasno je da su mnoge stranke ovako ostale uskraćene za jedan (vrlo bitan) oblik pravne zaštite i da ovim putem ne mogu više doprijeti do Vrhovnog suda.

Posljednja promjena Zakona o parničnom postupku nije rađena u velikoj žurbi u kojoj se lako potkrade neka pogreška. Također, u izmijenjenom Zakonu o parničnom postupku postoje i neke novine koje se ne primjenjuju odmah, što znači da je bilo lako odrediti da se novi granični iznosi ne odnose na već podnesene tužbe. Ovako teško se oteti dojmu da je poticaj za ovo rješenje bilo rasterećenje Vrhovnog suda od velikog broja revizija. Ako je tako, treba jasno reći da se baš ništa nije dobilo, samo se ‘problem’ preselio na Ustavni sud kojemu će se obraćati svi koji su ostali bez prava na reviziju.

Dakle, svi zainteresirani mogu se obratiti Ustavnom sudu s inicijativom da se utvrdi da ova promjena nije u skladu s Ustavom. To se već dogodilo s jednom prijašnjom novelom pa je taj sud u NN 2/07 objavio ukućanje niza odredbi o pravu na reviziju, uz ostalo i tadašnju odredbu o graničnoj vrijednosti od 500.000 kuna za sporove pred trgovačkim sudovima. Pritom treba upozoriti na više zapreka. Prva je preopterećenost tog suda koja ne daje nikakve izglede da takva inicijativa ili više njih bude riješena u dogledno vrijeme. Drugo je što Ustav dopušta (istina samo iznimno i samo za dijelove zakona) povratni učinak zakona, što se ovdje objektivno i događa.

Odredbu bi ipak trebalo promijeniti. A ako se zna koliko ima odluka Vrhovnog suda kojima se stavljaju izvan snage odluke nižih sudova, onda je potpuno jasno da je interes svih koji se parniče da imaju pristup tom najvišem sudu, to prije ako im je to pravo pripadalo po pravilima u vrijeme utuženja. Napokon, zar je bio problem dopustiti korekciju vrijednosti predmeta spora i nakon novele zakona i time dovesti tužitelja u situaciju da odlučuje kao i prije utuženja. Zar nije država na sudu mogla izbjeći cijeli problem dosljednom praksom koja provjerava vrijednost predmeta spora i čini ga potpuno objektivnim (slično kao kod aktivnosti poreznih tijela kod prijave poreza na promet nekretnina ili dohotka ili dobiti), za razliku od sadašnje prakse koja se time, osim po prigovoru protivne strane, gotovo i ne bavi.