Projekt dolaska na vlast

Stabilna većina, uz komplementarno djelovanje predsjednika Josipovića, omogućit će Milanoviću da zaista upravlja državom, umjesto političkog trgovanja i ‘ad hoc’ odlučivanja.

No nije to zato što je Milanović preko noći sazrio, izgubio prijašnju naglost i nervozu, nego zato što je (i) budući premijer samo dio jednog ozbiljnog projekta, s ozbiljnim ciljem – ovladati svim polugama upravljanja državom. Taj timski projekt hrvatske političke ljevice, koji se na javnoj razini moglo pratiti od početaka izborne kampanje predsjednika Ive Josipovića i njegove najave nove pravednosti, završio je svoju drugu etapu uvjerljivom izbornom pobjedom Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima. Cilj je preuzeti vođenje države, ovladati njezinim strukturama, oblikovati je u skladu s vlastitim svjetonazorom i održati se što dulje u takvoj poziciji.

U parlamentarnim demokracijama to znači uglavnom – dva mandata. Upravo takvo sustavno ‘projektirano’ osvajanje države razlog je uspjeha Kukuriku koalicije i to je ono novo u našoj 20-godišnjoj povijesti višestranacija. Ali nije neobičajeno u parlamentarnoj demokraciji. Naprotiv, iza svake velike političke promjene u pravilu stoji projekt. No u našoj tranziciji skoj fazi dvaput se politička vlast osvajala pokretom (1990. i 2000.), u međuvremenu klasičnim političkim nadmetanjem koje kombinira retoriku, emociju, improvizaciju…

Upravo zato što je izborna pobjeda Kukuriku koalicije samo dio osmišljena projekta koji je uključivao i osvajanje Pantovčaka, sveobuhvatnu medijsku potporu, potporu nevladinih udruga, ovladavanje dijelovima državnog sustava čak iz oporbe pozicije, danas mi se čine promašenima propitivanja može li se Kukuriku koalicija održati na vlasti cijeli mandat, jer će biti teško, pa će biti rezova, pa će biti pobuna…

Naprotiv, vjerujem da je ovom pobjedom počeo (barem) osmogodišnji ciklus vladavine hrvatske ljevice, da će joj stabilna parlamentarna većina, uz komplementarno djelovanje predsjednika Josipovića, omogućiti da zaista upravlja državom i oblikuje društvo u skladu sa svojim svjetonazorom, a ne da se tek bavi političkim trgovinama i ad hoc odlučivanjem. I vjerujem da je na razini države s time počela nova faza našega političkog sazrijevanja.

Za stabilnost i operativnost koalicije jako je povoljno to što ne mora tražiti dodatne koaličke partnere, a iznimno je povoljno što ne mora koalirati s Miloradom Pupovcem i njegovim SDSS-om. Jer lijeva koalicija tu bi imala mnogo manje trgovačkog prostora nego što je imao HDZ. Uz to, više manje sve europske poslijeratne obveze prema srpskoj manjini već je ispunio HDZ, u sklopu pristupnog procesa EU. Poslijeizborno nezadovoljstvo Milorada Pupovca bilo je vidljivo. Postoji samo nekoliko potencijalnih opasnosti koje bi ciklus vladavine lijeve koalicije mogao skratiti ili prekinuti. Mogao bi se ugroziti neki krizni tsunami. No to je zasad nepredvidivo. U opasnost bi se dovela izrazita gospodarska nekompetencija i srednjoročni izostanak rezultata. No nezadovoljstvo stabilizacijskim i reformskim rezovima Kukuriku koalicija može izdržati – dio prebaciti na HDZ, a drugi dio medijski amortizirati kao nužnost. Vladačenje može olakšati stvaranje dojma da SDP i njegova koalicija nisu nacionalne stranke, da nisu negacionističke prema novoj hrvatskoj povijesti i da su odlučne definirati i zaštiti nacionalne interese.

Iz iznimno odmjerenih poslijezbornih nastupa Zorana Milanovića dade se zaključiti da svijest o tim deficitima lijeve koalicije postoji i da je pod kontrolom. Ciklus lijeve koalicije teorijski može ugroziti i sličan projekt desnica. Kažem teorijski, ne samo zato što je desnica potpuno razmrvljena i poražena na ovim izborima. Već zato što takvi projekti uvijek počinju od glave. Ali na desnici trenutačno takvu glavu ne vidim.