Sindikati

Neprolazak saborskog praga jedinih triju stranaka koje su neuvijeno govorile o rezovima, HSLS-a, HSP-a i Jurčićeva koalicije, jasno pokazuje da građani (još) ne žele izrijekom čuti kakvi nas užasi čekaju (iako to jako dobro znaju). SDP je naučio lekciju iz 2007., pa je složio program u kojemu ništa nije navedeno crno na bijelo, Plan 21 uglavnom se morao čitati između redova. Ni nakon uvjerljive objave budući premijer Zoran Milanović ne istrčava s popisom zadaća. Razumljivo, jer pravo stanje stvari znaju samo oni koji odlaze. No kakvi god kosturi ispalili iz HDZ-ove proračunske ostave, Milanović ionako nema previše putova kojima može krenuti. Lider je već pisao o tome da uža ekipa stručnjaka radi na uvjerljivom programu za spas kreditnog rejtinga – to je prva, najhitnija zadaća bez koje nijedna druga nije izvediva. Ako nam kreditni status ne završi u smeću, to znači da se nećemo zaduživati uz astronomske kamate (iako ni ove sada nisu cvijeće) – zbog rasta kamata u krizi otplata duga iduće godine stajat će nas oko dvije milijarde kuna više.

Upumpavanje novca u sustav zadržavanje rejtinga bila bi i poruka investitorima da nas ne treba zaobilaziti kao da smo gubavi. Tek kada državi osigura mirnije zaleđe – a to će pokazati proračunom – nova vlada može/mora ozbiljno restrukturirati državnu blagajnu – smanjiti masu plaća, stanjiti i preraspodijeliti subvencije, restrukturirati javna poduzeća i upumati novac u sustav kako bi se završio kotač plaćanja. Dok se te stvari ne riješe, nema smisla govoriti o proizvodnji i izvozu jer ne postoji drugi, kamoli lakši, način da se pronađe novac za reindustrijalizaciju i stvarnu, ne deklarativnu, potporu izvozu. Tada ćemo i investitorima, pogotovo inozemnima, biti znatno zanimljiviji. Dakle, najprije spašavanje rejtinga, pa olakšavanje proračunskih rashoda, a tek onda orijentacija prema izvozu i proizvodnji kako bismo napokon ušli u zonu ozbiljnog i spomena vrijednog gospodarskog rasta. Ako to novoj garnituri ne uspije, uspjet će MMF-u!

Velič dio učinkovitosti nove vlade, posebno u gospodarskom dijelu, prelazat će se na odnosu između Stavka Linića i Radimira Čačića. Nedvojbenih sposobnosti i autoriteta, dvojica temperamentnih političara iz dviju stranaka često će biti u prirodnom sukobu: Čačić će kao pokretač razvoja i ministar gospodarstva tražiti novac, a Linić će se kao ministar financija (i prema Čačiću) morati ponašati kao škrtač koji čuva državnu blagajnu.

Vladimir Kovačević, direktor Instrumentarije, kaže da hitno treba ubaciti svježu gotovinu u financijski sustav kako bi jedini drugima počeli plaćati, a onda HBOR-u dati još veće ovlasti kako bi izravno, ne preko poslovnih banaka, mogao odobravati više jeftinijih kredita za potporu izvozu.

Nama je potreban krizni menadžment koji je spreman zadati bol svima kojima mora. Ako to znači otpuštati u javnoj upravi, onda to ne znači otpuštati kozmetički, u mirovinu, nego otpustiti viškove koji se uz poticajne kredite za pokretanje biznisa moraju preseliti u realni sektor. Ljudi se moraju prebaciti na tržište i početi stvarati prihod. To je ključna stvar na kojoj vlast prolazi ili ne – kategoričan je Kovačević.

I Branko Roglić, vlasnik Orbica, upozorava da je najhitnije uspostaviti ravnotežu između javne potrošnje i realnog sektora. Umjesto 22 županije trebalo bi uvesti pet-šest povijesnih regija, a broj općina smanjiti na 150, jer su ne samo velik trošak nego je cijeli administrativni aparat prespor i kompliciran.

Odmah treba restrukturirati javna poduzeća i spriječiti da se iz njih izvlači novac. Ta su poduzeća uglavnom monopolisti i bilo bi logično da su profitabilna, da uplaćuju novac u proračun i time smanjuju poreznu presiju. Treba nastaviti borbu protiv korupcije i smanjivati sivu ekonomiju. Osim toga vrlo je bitno da se što prije pozove MMF. Može nova vlada pokušati i sama, ali bilo bi lakše i nama i njima s MMF-om jer s cijenom kapitala iznad sedam ili osam posto ne može se raditi – tumači Roglić.

Vladimir Ferdelj, prvi čovjek Elektrokontakta, kaže kako može samo ponoviti ono što piše u Master planu HUM-CROME u čijoj je srži reindustrijalizacija, no ključni će test biti izrada proračuna.

Ako ne možemo uštedjeti pet milijardi kuna, onda je to poraz u startu! Prije samo pet-šest godina proračun je bio 50 posto manji – kratko poručuje Ferdelj.

Ivan Vidaković, direktor Microsofta Hrvatske, kaže kako bi najprije trebalo promijeniti Zakon o radu radi bržeg, jednostavnijeg zapošljavanja.

Rezovi u javnoj upravi gotovo su neizbježni. Čelnici nekih sindikata već najavljaju štrajk na sam spomen smanjivanja plaća, a kamoli znatnijih otpuštanja.

Prema najavama trebali bi doživjeti parafiskalna rasterećenja, no nad glavom im visi trošak financiranja. I dalje status ‘quo’ u tretmanu uvoznika i izvoznika.

Vlada najavljuje novi porez na imovinu i vjerojatno povećanje PDV-a. Štediše, s druge strane, mogu očekivati rast kamata jer će banke morati poticati štednju.

S jedne strane mogu odahnuti jer Kukuriku ne planira smanjivati mirovine (najniže možda i povećaju), a s druge strane na udaru će se naći povlaštene mirovine.

Osim što se opetovano traži smanjenje jedinica lokalne samouprave, ako se poveća neoporezivi dio dohotka, bit će to izravan udar na lokalne proračune.

Treba smanjiti porezna opterećenja te osigurati konkurentne uvjete proizvodnje, čime bi se dodatno poticao izvoz, kao što se učinilo s cijenom plina.

Što prije treba pozvati MMF. Može nova vlada pokušati i sama, ali svima bi bilo lakše s MMF-om jer se s cijenom kapitala iznad sedam-osam posto ne može raditi.

Ključan je test proračun. Ako ne možemo uštedjeti pet milijardi kuna, to je porazno. Dugoročan je strateški cilj reindustrializacija.

Vlada će zahtijevati još jedan ‘time out’ za restrukturiranje i traženje novih partnera. Koliko god prolongirali odluku o sudbinii/privatizaciji/restrukturiranju hrvatskih brodogradilišta, u mandatu je neće moći izbjeći. Vječni gubitaši nisu bezazlen uteg proračunu, no unatoč tomu buduća vlada neće ga se rješavati donom. U Kukuriku kažu da će od EU tražiti još jedan ‘time-out’ za restrukturiranje i traženje novih partnera. Takav je odgovor logičan jer je u brodogradilištima zaposleno gotovo devet tisuća ljudi. To je važna prosvjedna masa i glavni razlog zašto se HDZ nikada nije usudio durnuti u taj osinjak.

Dubinska analiza stanja svih brodogradilišta nikada se nije napravila, a ako i jest, javnost je nikada nije ugledala. Premda ni nedavna analiza Instituta za javne financije (s nedostupnim podacima o državnim potporama i uvezenim inputima) nije potpuno detaljna, zaključak je jasan – brodogradilišta nemaju perspektive. Samo su rashodi za kamate lani činili 0,4 posto BDP-a, a ukupan gubitak 0,33 posto (nešto više od milijardu kuna). U analizi stoji da je sektor brodogradilišta neprofitabilan, nelikvidan, prezadužen, neekonomičan i neučinkovit, većina brodogradilišta ne pridonosi razvoju i prijetnja je stabilnosti državnih financija.

Očekuje se smanjenje broja općina i drugih administrativnih jedinica uz rezanje broja i visine parafiskalnih nameta, umrežavanje svih tijela javne vlasti, kontinuirano poticanje inovativnosti i uklanjanje zapreka ulaganjima. Dugoročno je, kaže, nužno osigurati rast učinkovitosti i djelotvornosti javnog sektora uz maksimalnu potporu tehnologije, transformirati visoko obrazovanje kako bi se proizvele nove vještine za buduće poslove i ubrzano mjenjale kvote u visokom obrazovanju u korist prirodnih i tehničkih znanosti.

Novi model razvoja traži Zdravko Jelčić, direktor Spin Valisa, koji se temelji na proizvodnji, izvozu, zapošljavanju i investicijama, i to u prehrambenu i drvnu industriju te energetiku u kojima je velik prostor za rast. Ključno je da se razvijaju izvozno orijentirane industrije koje se temelje na domaćim resursima i znanju, a ne na uvozu. To se mora vidjeti i u proračunu rasterećenjem i poticanjem takvih industrija. Paralelno treba raditi na reformi državne i javne uprave i poduzeća – jasno poručuje Jelčić.

Miroslav Bunić, suvlasnik Zagorje Tehnobetona, osvrće se na HDZ-ov najjači adut – investicije. Nova vlada, tvrdi, mora stvoriti uvjete za investicije, pa iako to možda zvuči jednostavno, pokazalo se teško ostvarivim.

I u građevinarstvu i ukupno razina investicija jako je pala i vlada mora učiniti nešto da Hrvatska postane poželjna za investiranje kao što su to neke zemlje u okružju. Strateški gledano, netko bi napokon trebao shvatiti da Hrvatskoj treba proizvodnja i da nitko ne može živjeti samo od trgovine i usluga – tvrdi Bunić.

Alojzije Šestan, suvlasnik Šestan Buscha, kaže da su stvari pomalo drukčije iz njegove perspektive, jer se bavi specifičnom djelatnošću, i to izvoznom, no vjeruje da svi izvoznici žele što brže uklanjanje birokratskih smetnji izvozu, brže rješavanje raznih dozvola, ali i smanjenje kamata, jer nikakav izvoz ne može podnijeti kamatni trošak veći od pet-šest posto.

Na izvozne probleme u vezi s birokracijom upozorava i Milan Stojanović, prvi čovjek Siscije. Nekada vam je za izvoz trebala dobra kolekcija i ATA karnet. Danas vam treba stotinu raznih papira i plaćanja. Kada zbrojim troškove, od špedicije do izvoznih markica, to je više od sedam posto proizvodne cijene. Da ne govorim o nepostojanju trgovinskih sporazuma i nekorištenju gospodarskoj diplomaciji. Ne treba meni vlasti prodavati proizvod, treba mi osigurati uvjete, recimo kredit za pripremu izvoza HBOR-a za koji od mene sada traži hipoteku – poručuje Stojanović.

Petar Lovrić, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzeća pri HUP-u, uvjeren je da će se stvari pokrenuti kad se počne primjenjivati Zakon o plaćanju. Uvjeran je da problem nije u nedostatku novca, nego u namjernom nasilju velikih nad malima. Uvjerava da su mala poduzeća, uz pomoć države, sposobna otvoriti od 50 do stotinu tisuća novih radnih mjesta i tako nadomjestiti barem dio izgubljenih u krizi.

Ivan Topčić, vlasnik Tim Kabela, na konkretnim primjerima navodi što bi i zašto vlast trebala činiti. Najprije smanjiti birokraciju i učiniti je efikasnom.

Kada smo prije nekoliko godina tražili od Trgovačkog suda dokument o osnivanju, rekli su nam da ispunimo zahtjev i dođemo za osam dana! Izračunao sam da je za izdavanje takve potvrde uz OIB potrebno 27 sekundi da kompjutor isprinta tri lista i još dodatnih pet sekundi za stavljanje žiga i potpisa – kaže Topčić, tvrdeći da ne očekuje od vlade da radi umjesto njih, nego da bude efikasna, osigura teren i poštenu borbu.

Uz to, hitno treba prestati subvencionirati gubitke poput brodogradilišta i taj novac uložiti u prekvalifikacije radnika, nove poduzetničke projekte, poslovnu edukaciju, zapošljavanje. Očejuje i reviziju uloge HGK.

Nedavno smo zatražili da nam dostave popis tvrtki iz naše djelatnosti s kojima bismo kontaktirali radi su radnje. Javili su nam da to stoji 2800 kuna. Zar je to moguće? Umjesto da nam osobno donesu te podatke i još ponude sve tvrtke iz regije, oni traže plaćanje. Komoru treba reorganizirati ili ukinuti – kategoričan je.

Željko Zadro, predsjednik Uprave Vira, kaže kako očekuje da se smanje porezna opterećenja i tako osiguraju konkurentni uvjeti proizvodnje. Posredno, tako bi se dodatno poticao i izvoz, što je posebno važno na pragu ulaska u EU.

Nužna su ulaganja u nove tehnologije i povećanje proizvodnih kapaciteta jer samo konkurentne tvrtke mogu opstati na tako zahtjevnom tržištu – poručuje Zadro.

Vjekoslav Lovrić, vlasnik Redoxa, kratko kaže da je sadašnja vlast u proteklih osam godina imala priliku vidjeti sve slabosti dosadašnje ekonomsko politike, pa se nada da su nešto iz toga naučili. No nije siguran koliko se stvari mogu promijeniti, jer mnogo toga nije u domeni politike, primjerice odsutnost želje za radom. Kada tražite radnika na tržištu, ne možete ga naći; ako u tome uspijete, ne dobijete radnika, nego ne radnika. Nitko u ovoj zemlji ne želi raditi – zaključuje Lovrić.

Iako na izgled različitih zahtjeva, svi oni traže da vlast podigne koprenu, osvijesti se i shvati da je država bez poduzeća mrtav organizam. Lovrić, doduše, misli da je teško u prvih sto dana očekivati konkretne efekte, ali mora se vidjeti optimizam koji će se postići ako se na ključna mjesta postave kompetentni i odgovorni ljudi i odmah odlučno krene na posao.

Topčić napominje da je nova vlast u kampanji obećala nemoguće – niži PDV i doprinose, veće mirovine, socijalnu pomoć i subvencije za zapošljavanje, neće ukliditi općine, a to je put u novi život na dug. Zato se nada da će krenuti putem bolnih rezova.

Vjekoslav Lovrić slikovito ocrta koliko je posao novoj garniturii težak. Treba im dopustiti da skroje odijela po svojoj mjeri. Hoće li imati dovoljno materijala, ne znam, ako ga nema, trebat će ubaciti malo stretcha da se rastegne.

Vjerojatno i zbog ‘stetchinga’ izbornog veselja nije bilo. Ne postoji nijedna mala, skrivena rupica u ekonomiji koja stoji dobro. Znaju da se depresija u koju smo upali neće prevladati bez boli. Velike boli. Teško je svjesno pristati na bol, ali birači su dovoljno odrasli i znaju da se ispod vodenog kovitlaca moraš spustiti do dna da bi malo dalje isplivao na površinu. Hrvatska još nije na dnu.