Većina razvijenih svjetskih ekonomija u dubokoj je krizi, zbog čega se opravdano strahuje od daljnjega globalnog potonuća. Prevladavanje dužničke krize u Europi prestalo je biti političko-ekonomski problem i postalo gotovo isključivo političko pitanje. Možda bi osnivanje fiskalne unije moglo biti rješenje. No takva unija podrazumijeva i gubitak dijela suverenosti članica eurozone. Velik ispit političke vizije hrabrosti i odlučnosti spremna se europskim liderima. Isto ispit čeka i novu hrvatsku vladu. Njezin je zadatak lakši zato što ne mora uskladiti volju i želje 27 članica, nego može odmah provesti niz mjera, pa i onih izrazito nepopularnih, ali potrebnih.
Zadatak je nove vlade usmjeriti sve svoje napore u to da našu ekonomiju predstavi kao stabilnu, vjerodostojnu i fiskalno discipliniranu te tako ublaži i svede na najmanju mjeru neizbježne negativne učinke prelijevanja i širenja dužničke krize. U prvom redu treba poštovati i možda osnažiti Zakon o fiskalnoj odgovornosti i u najkraćem roku iznijeti konkretan plan njegove provedbe. Što god radila, nova vlada ne smije ne poštovati Zakon o fiskalnoj odgovornosti jer bi to veoma negativno odjeknulo na financijskim tržištima i dodatno povisilo već ionako visoku cijenu zaduživanja te naštetilo rejtinu zemlje.
Posve je političko pitanje kako će točno nova vlada smanjiti proračunske rashode kao udio u BDP-u. Da bi se smanjio deficit, bilo bi važno osigurati povećanje proračunskih prihoda, i to povećanjem PDV-a, poreza koji oporezuje potrošnju i istodobno svodi na minimum mogućnost izbjegavanja poreza. Uvođenjem novih vrsta poreza dodatno bi se zakomplicirao sadašnji porezni sustav, uz dodatnu mogućnost porezne evazije.
Nova vlada treba pokazati i odlučnost u tome da se napokon stane nakraj glavnim uzrocima gospodarske nekonkurentnosti. Glavni je problem u tržištu rada, koje treba doživjeti temeljite i brze reforme. Zakon o radu treba hitno ‘olabaviti’ jer je pisan za neka druga vremena, koja su svagdje u svijetu prošla. Izlaz je u viziji rada kao glavnog resursa zemlje koja treba zaposlititi ne samo privlačenjem stranih tehnologija nego i provedbom aktivne politike preškolovanja, poticanja strukovne i geografske mobilnosti. Ljude raznim poticajima treba usmjeravati u samoinicijativno traženje nove mogućnosti. Nije sramota koju godinu ‘čuvati ovce’, a u slobodno vrijeme ovladati računalom ili pripremati stručni ispit.
