Banke trebaju snositi teret

Željko Rohatinski ključna je osoba za odobravanje nove regulative: da se banke smiju izložiti pojedinom klijentu više od 10 posto i da smiju potraživanja pretvarati u vlasničke udjele. Neplatiša bila država. Sad bi i banke trebale snositi teret jer su poduzeća prezadužena, preopterećena nemogućim kamatama, pa će i one s državom morati u naplatu potraživanja. U intervjuu za Lider Linić objašnjava da umjesto Zakona o rokovima plaćanja kane inaugurirati Zakon o financijskom poslovanju koji će biti nova regulativa. I u njemu će se čvrsto definirati rokovi plaćanja, najvjerojatnije na 45 dana, no on bi stupio na snagu tek početkom rujna, dokad se poduzećima ostavlja prostor za prilagodbu. Uz jednu razliku – zakon će vrijediti i retroaktivno, dakle i za stare dugove. Općije su šarolike, od toga da vjerovnici mogu odobriti dulje kredite s moratorijem, ući u vlasništvo, otpisati dugove… Sve osim gomilati ih i odgađati naplatu. Ako se stvari ne dogovore, tvrtka u roku od 90 dana ide u stečaj i likvidaciju.

Podržavljena. Iako su modeli državne pomoći preko HBOR-a A, B i C slabo zaživjeli, nova vlada, čini se, neće dići ruke od njih, barem ne od modela C koji podrazumijeva da potraživanja od poduzeća država pretvori u vlasnički udjel. To je na neki način ponovno podržavljeno već privatiziranih tvrtki, no većina se ekonomista slaže da ako poduzeće na tržištu ima izgleda, i to je bolje od likvidacije. No budući da u mnogo slučajeva vjerovnica nije država, nego banka, vjerojatni ministar financija Linić kaže da bi upravo zbog toga trebalo izmijeniti Zakon o kreditnim institucijama. Naime, prema sadašnjim pravilima banka prema pojedinom korporativnom klijentu ne smije izložiti više od 10 posto ukupnoga kreditnog portfelja i potraživanja ne može pretvarati u udjele. Zbog nezauzatljiva rasta nenaplativih plasmana i neraščišćenih računa s građevinskim i nekretninskim sektorom banke bi lako mogle pristati na to, što je diskretno u intervjuu Lideru priznalo i prvi čovjek PBZ-a Božo Prka. Do guvernerove potvrde nismo uspjeli doći, no Linić uvjerava da njegova potpora ideji neće izostati ako vlast pokaže čvrstu namjeru da provede što je naumila.

Što o planovima rješavanja nelikvidnosti misle poduzetnici? Petar Lovrić, predsjednik Udruge malih i srednjih poduzeća u HUP-u, uvjeren je da problem neplaćanja iduće godine više neće biti aktualan: – Dvadeset milijardi kuna obveza koje se nikad neće naplatiti, taj bi se dio trebao riješiti ubrzanim stečajevima i likvidacijama i tako otpisati. U multilateralnim kompenzacijama ima prostora za rješavanje još deset milijardi kuna nelikvidnosti. Nelikvidnost je počela s nekulturom plaćanja, a zatim se tudi novac počeo upotrebljavati s predumišljajem i opravdanjem: ‘To se kod nas uvijek tako radi.’ U primjenu novog zakona ključno je uvesti kulturu plaćanja, nije dovoljno da svrha bude samo kažnjavanje. Za poduzetnike je nužno da znaju što je zakonodavac mislio u svakoj stavci zakona. Ako se dvije ugovorne strane dogovore da je rok plaćanja 200 dana, moramo znati kršimo li zakon – objašnjava Lovrić.

Više od dobre volje. Željko Gatjal, predsjednik Uprave Zdenke, kaže da je nužno riješiti problem nelikvidnosti i da napokon mora profunkcionirati sustav u kojem svi svima plaćaju, no nije uvjeren da se to može riješiti jednim poezom, samo donošenjem zakona: – Riječ je o promjeni svijesti i trebat će vremena dok svi plaćanje na vrijeme ne shvate kao svoju obvezu, od državnih institucija do privatnih poduzetnika. Volio bih da taj zakon što prije zaživi, no takva se promjena ne može dogoditi od danas do sutra – svjestan je Gatjal.

Ivan Miloloža, prvi čovjek Munje, misli da nam treba mnogo više od dobre volje da se Linićeva ideja provede u praksi, no svakako bi to bio spas koji bi omogućio da se napokon uvede red i prekine dugogodišnja praksa neplaćanja: – Mora prestatiti biti normalno da netko uzme robu i namjerno je ne plaći jer zna da neće biti nikakvih sankcija. Nije li besmisleno da morate odgovarati za krađu ako ukradete nešto s kioska, ali ako ste dužni milijune, nikomu ništa – ljuti se Miloloža.

Ekonomist Guste Santini i dalje brani tezu da malo tko u vlasti zapravo razumije što je nelikvidnost, pa tako ne može postaviti dijagnozu ni odrediti terapiju. Tvrdi da nelikvidnost nije monetarni fenomen, nego realni, a ako je tako, onda je nelikvidnost zapravo troškovna i strukturna inflacija. Kad budemo smanjili troškove i restrukturirali gospodarstvo, onda će i nelikvidnost biti manja. Da ovog trenutka poništimo sve neplaćene dugove, opet bi sve bilo isto. Poduzeća ne izvršavaju obveze jer nemaju imovine kao kolateral.

• Može se dogoditi da poduzetnik nema novca, ali uvijek ima robe; mi nemamo ništa, dakle to je gubitak po definiciji. Sve dugove države rješavao bih slučaj po slučaj, pretvorio ih u dugoročno potraživanje u kreditnom obliku. To bi oslobodilo prostor za dodatno zaduživanje za brodogradnju. Država kao generator mora odrediti kriterije prema kojima će izvršavati obveze. Sve drugo stvar je institucionalnog rješenja – objašnjava Santini.

Instrumenti naplate. Kaže da ima instrumenata koji mogu ubrzati naplatu, primjerice mjenica, koje smo se prelako odrekli. Drugi je instrument vraćanje zahtijevnih kamata. One su, tvrdi Santini, jači instrument od oslobađanja poreza na dobit pri reinvestiranoj dobiti jer povisuju stupanj samofinanciranja, posredno se smanjuju obveze, pada potražnja za kreditima, dakle i kamate, a smanjuje se i izvoz kapitala iz Hrvatske.

• Da se mene pita, povećao bih neoporeziv dio dohotka na dvije i pol tisuće kuna, povisio stopu PDV-a za jedan postotni bod i vratio zahtijevne kamate. Sve drugo stvar je institucija i morala – kategorizan je Santini.

Da je stvar u institucijama, misli i Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta. Koji god model odabrali, koji god proces pokrenuli, ništa se neće moći počistiti bez aktivne uloge uspavana pravosuđa: – Moramo odrediti rok plaćanja, omogućiti pravnoj državi da profunkcionira. Uz nekulturu plaćanja i nepokretanje stečajeva sustav se umjetno održava na životu. Sve su to ‘bypassi’ koji na kraju završavaju u pravosuđu.

A upravo su trgovački sudovi usko grlo u kojem zapinje cijeli sustav – tvrdi Lovrinčević. Lovrić dodaje da je nužna struga provedba zakona jer se tako postavlja društvena norma, a svaka demokracija na kraju počiva na sili. I Miloloža uvjerava da sitne kazne od pet ili deset tisuća kuna nikomu neće utjerati strah u kosti jer se mnogima više isplati platiti kaznu nego višestruko vredniju robu. Uostalom, kazne se uplaćuju pro-računu, ne vjerovniku, zato bi trebale biti dovoljno teške da dužnika motiviraju na plaćanje.

Lovrinčević upozorava da u situaciji u kojoj je nelikvidnost, zapravo, troškovna inflacija nema druge nego mijenjati Zakon o radu. To će vjerojatno značiti stotinu tisuća ljudi na ulici, no ako vlast u Saboru bude imala 80 ruku ‘za’, onda je put jasan. Nema vremena za traženje obilaznih staza.