Elio di Rupo

Siemens kao globalni inovator neprestano pomiče granice kada je riječ o kopnenoj vjetroenergiji. Danas je kapacitet proizvodnje energije u kopnenim vjetroelektranama usporediv s kapacitetom običnih elektrana. Pritom je ulaganje u Siemensova rješenja za korištenje vjetroenergije na kopnu izvrsno zaštićeno: ona su nadaleko poznata po svojoj iznimno dugotrajnoj pouzdanosti i trajnosti.

Dok neki ‘presvlače’ vlade u novoj sezoni europske krize, drugi ih tek uspijevaju formirati, i to nakon rušenja rekorda u demokratskoj zemlji od čak 541 dan bez vlade poslije parlamentarnih izbora. Belgija je tako u prvom tjednu prosinca napokon dobila vladu na čelu sa socijalistom Eliom Di Rupom, prvim frankofonim premijerom nakon više od tri desetljeća i prvim socijalistom na tom položaju od 1974. iako, zapravo, kao što rekord sugerira, Belgijcima nije previše nedostajala. Dosađenju prvakinju Kambodžu ‘rasturila’ je za dobra 182 dana, pa će svaki sljedeći napad na rekord doista biti ozbilšna potvrda. Cijeli cirkus službeno je završen 5. prosinca kad je kralj Albert II. imenovao Di Rupa novim premijerom i dan poslije prisegnuo mu s članovima nove vlade.

Nema, vjerojatno, bolje razglednice za najviši evolucijski stupanj državne uprave od te. Sustav je toliko uhodan, razvijen i podmazan da država može uglavnom bez većih problema funkcionirati i bez nacionalne izvršne vlasti. Doduše, uz visoku razvijenost i veliko bogatstvo u tome pomaže izrazito regionaliziran ustroj u kojem lokalne jedinice ionako ‘de facto’ imaju svoju vladu. Glavni razlog za odluku da se ipak formira i nacionalna, jer stvar je to, valjda, političkog bontona, prema mnogima je europska dužnička kriza u kojoj je središnja politička razina odlučivanja sve potrebni, odnosno pogoršana ekonomska situacija u cijeloj Europi, pa tako i u Belgiji. Tko zna bi li siroti Belgijci uopće dobili vladu da su ona sretnija vremena kad su med i mlijeko tekli sami od sebe!

Priča je uistinu čista klasika: bogatija i većinska Flandrija (6,5 milijuna prema 4,5 milijuna) još bi malo više samo-stalnosti, a siromašnija (ovdje izraz ‘siromašnija’ valja shvatiti iznimno fleksibilno, više je riječ o tome da prosječna obitelj ima nešto manje pametnih mobitela ili koji automobil manje) frankofona Valonija da, kao dosad, svi ipak budu velika sretna obitelj.

Upravo su se ta regionaliziranost i podjela na valonski i flandijski dio, s francuskim i nizozemskim kao glavnim jezicima, pokazale dvojakima. S jedne se strane svatko brine za svoje svakodnevne poslove, s druge je strane ta stara nesloga bila osnovni problem za uspostavljanje središnje izvršne vlasti. Na praktičnoj su se razini podulje razmimoilazili zbog proračuna i imigracijskih pitanja, no u pozadini je, nije teško pogoditi, bio sukob zbog raspodjele glasačkih prava između dvaju regionalnih tabora. Koliko god bilo ugodno i bez vlade, u tome poduljem razdoblju bilo je čudaka koji su željeli vladu i zato protestirali, neki na malo nekonvencionalnije načine, poput skupine koja nije htjela brijati bradu dok se ne formira vlada, ili senatorice Marleen Temmerman koja je žene političara pozvala da svojim muževima uskrate seks. Potonje, ako se shvati doslovno, sigurno nije djelovalo na novog premijera, deklariranog homoseksualca. Ni najstariji ženski štos više nije efikasan kao što je znao biti.

Što nisu uspjele žene, izvela su, više nije teško pogoditi, financijska tržišta i agencije za kreditni rejting, moćniji i od seksa. Godinama ništa i onda S&P zemlji snizi rejting s prošlomjesečnog AA na AA+ i natjera čak šest različitih stranaka na formiranje zajedničke vlade. Didier Reynders, ministar financija u privremenoj vladi Yvesa Letermea, zamijenio se sa Stevenom Vanackereom, ministrom vanjskih poslova, a uz njih će u novom kabinetu sjediti još 11 ministara i šest državnih tajnika.

Kao i sve vlade na potonulu kontinentu, raznoliku družinu socijalista, liberala i demokršćana očekuju reforme i popravljanje financija, kombinacija koja se prevodi u rezanje i štednju od 11,3 milijarde eura u samo dvije i pol godine preostale u ovome mandatu (rezanje mirovina i socijalnih naknada, veći porezi). Nedostaje im samo najveća belgijska stranka, desničarski i separatistički N-VA koji vodi Bart De Wever i čiji je izborni uspjeh i odbijanje sudjelovanja u bilo čemu što ne uključuje ‘rasturanje’ Belgije na Valoniju i Flandriju jedan od faktora u rušenju negativnog rekorda. Novi se premijer odmah počeo lukavo umijavati Flamancima obećavši da će poraditi na svom nizozemskom i provozati se sjeverom kako bi bolje upoznao te divne ljude, inače svoje sunarodnjake već 60 godina, koliko je star, čija njemu neistražena regija počinje 50-ak kilometara od njegove kuće u Monsu. Učenje većinskog jezika sigurno bi mu moglo koristiti jer će u svojoj vladi imati desetero članova koji govore nizozemski. Pohvalna je i duhovitost koju je pritom pokazao, obećavši u parlamentu odgovarati na nizozemskom i s pogreškama.

• Posjetit ću flamanske obitelji, kompanije i udruge. Upoznat ćemo se bolje, i to me veseli – izjavio je razdragano Di Rupu najavljujući pustolovinu života.

Spomenuti Wever nije bio ni najmanje impresioniran, primijetio je da njegova spremnica iz Nigerije, koja je u zemlji samo dvije godine, bolje govori nizozemski od Elija.

Kad je riječ o stereotipima, i to je odavno apsolvirana priča. Flamanci su škrti, razdražljivi desničarski nacionalisti, a Valonci ležerni lijepčine i grebatori. Svi zajedno pak zaradili su sasvim solidnih 37.800 dolara BDP-a po stanovniku prošle godine, tako da je nekom iz siromašne zemlje poput, recimo, Hrvatske prilično teško razumjeti u čemu je njihov problem. Nezaposlenost i javni dug druga su priča, u tome se ipak prati kontinentalni trend. Prošle je godine više od osam posto Belgijaca bilo nezaposleno, deficit je bio za trenutačne uvjete podnošljiva 4,2 posto, ali javni dug premašio je psiholoških 100 posto BDP-a. Neke odluke svakako treba donijeti, dakle, i to ne mogu lokalne vlade. Pomoći će im u tome čovjek vrlo zanimljiva života koji nekako bolje korespondira s nekom južnoameričkom zemljom nego uglednom, ‘privatnom’ sjevernoeuropskom.

Sin talijanskih imigranata odrastao je u siromaštvu i uspeo se na vrh.

Političku karijeru Di Rupu je počeo na lokalnoj razini, u Monsu, gdje je studirao. Postao je zastupnik pa gradonačelnik, a 1996. optužen je za spolne odnose s maloljetnicima, što je bila velika kontroverzija u njegovu životu, toliko ozbiljna da je rekao kako bi se ubio da nije potpuno oslobođen svih optužbi. Tijekom jedne od novinarskih ‘sačekuša’, očito u naletu osjećaja, priznao je homoseksualnost. Tri godine poslije postao je šef socijalista i zatim regionalni premijer Valonije.

Di Rupo je svoj čovjek, borac koji se ne boji izazova, ako je vjerovati biografiji koju je napisao novinar Francis Van de Woestyne. Rođen je u Morlanwelzu, mjestu u valonskom dijelu. Oca je izgubio već u prvoj godini života pa je njegova nepismena majka jedno od ukupno sedmero djece morala dati u obližnje sirotište. Očito rano naučen na skromnost, Di Rupo je rekao da nije imao nesretno djetinjstvo, prisjetivši se kako je majka znala donijeti sendviče na svečane dane i rezati ih napola. Po struci kemičar, brzo je iza sebe ostavio katolički odgoj i postao ‘ateist, racionalist i slobodni zidar’, a u Socijalističkoj stranci aktivan je bio već kao student.

Na stranačkoj ljestvici Di Rupo je dogurao do šefa socijalista i zatim regionalnog premijera Valonije. Njegov novi zadatak mogao bi biti mnogo teži, smatraju analitičari. Jedno je voditi ‘svoje’, drugo biti prisiljen stalno lavirati između dvije zavedene skupine i pritom spašavati državu od krize. Zasad se pokazao vještim političarem koji je usprkos svom ‘hendikepu’, odnosno pripadnosti manjini (dvjema manjinama, zapravo), istjerao ekstremiste i polako, dapače rekordno polako, sastavio vladu. Međutim, upravo mu je ta sporost jedna od mana, pogotovo kad treba djelovati brzo i odlučno. Drugi minus koji mu prihvaćaju analitičari nedostatak je kreativnosti i vizije, što belgijski premijer u normalnim okolnostima vjerojatno ne treba, no u izvanrednima, uz dodatno uzavrelu atmosferu u zemlji, ipak mu je potrebno. Di Rupu kod birača u korist ide uloga kreatora vlade, malen kredit koji bi mu mogao kupiti malo vremena i strpljenja, međutim, čim počnu rezovi, istopit će se sva dobra volja nastala nakon toga, ispalio je povijesnog, uspjeha.

Osim međunacionalnih razmirica i nepovoljne vanjske i unutarnje ekonomskih situacija treći izazov za osebujnog premijera bit će sačuvati vladu, ne samo naciju. Održavati minimum sloge među šest stranaka iste političke provenijencije već je ozbiljan izazov, a kamoli vladu sastavljenu od gotovo kompletnoga političkog spektra. Liberali, demokršćani i socijalisti, svi u istom čamcu, zvuči kao recept za brz potop. Usprkos tomu analitičari mu daju relativno dobre izgleda da će izdržati do sljedećih regularnih izbora 2014., premda je pitanje hoće li i ulica tako misliti. Stoga će u njegovu životopisu izvrsno izgledati već i podatak da je uspio sastaviti i voditi, makar kratko, belgijsku vladu 2011.