Jevon Hilder, Spectrumov menadžer za seizmičko snimanje Jadrana

Posve prizeman, plitak i neželjen povratak u najgoru sladunjavost i petparačku patetiku karakterističnu za 90-e od početka do kraja zamišljen je kao ‘pecanje’ emocija i suza iako, zapravo, ostavlja gledatelja savršeno indiferentnim. S obzirom na to da je riječ o izrazito dobro filmski pretresenoj temi, iz svih kutova i na sve načine sa svim emocijama, snimanje još jednoga takva filma, točnije, pisanje još jedne takve knjige, bez bar jednoga novog elementa ili uvida, ako odbacimo kao nedovoljnu novost fokus na žene, od početka su bačeni vrijeme i novac, odnosno perfidan pokušaj igranja ispod pojasna. Valjda zbog osjetljive tematike odnosa između crnaca i bijelaca na američkom jugu 60-ih, kritika je film ‘pomilovala’ prolaznom ocjenom, no riječ je o predvidljivu, dosadnu, razvučenu, pretencioznu i savsm bezopasnu eksploatacijskom filmu koji cijelom strukturu i realizacijom vraća u sjećanje onaj dio 90-ih koji bi trebalo što temeljitije zaboraviti.

Kazalište kao jedna vrsta zabave. Kazalište kao komercijalna umjetnost. Ili nezavisno kazalište? Angažirano kazalište? Kazalište kao mjesto političkog otpora? Jasno je da kazalište i politika idu ruku pod ruku otkako su nastali. Pa iako ima iznimaka, pravilo o političnosti kazališta glasi otprilike ovako: što institucionaliziranja bila predstava i što producenti bili veći, to je količina politički angažirane kritike uključene u predstavu – manja.

Naravno, za provedbu angažirana projekta potrebno je i autor spreman na iskorak i eksperiment. Pa iako ne prečesto, u redovima pisaca i redatelja takvih se osobnosti nađe. Među glumcima – nešto manje. Pitanje autorstva u glumačkom svijetu bilo gdje vani samo je po sebi posve normalno, no na domaćim se daskama tek u svakome drugom naraštaju doista pojavljuje glumac ili glumica koja s publikom nešto zaista želi autorski podijeliti. Zijah A. Sokolović, Sven Medvešak, Matko Raguž, Saša Anočić, Nataša Lušetić, Boris Bakal…, spomenimo samo neke od njih.

Međutim, kako god sastavljali taj popis glumaca-autora i zatim onih koje doista možemo smatrati sklonima eksperimentu i političkom komentarju, jednako se ne može ignoirati. Riječ je o Viliju Matuli koji je, osim što ga redovito možemo pogledati u repertoarnim predstavama i na filmskom platnu, jednako prisutan u osobnim, autorskim ili off-projektima na mnogim scenama. Pa tako sada već legendarni ‘Münchhausen’ u režiji Borisa Kovačevića ili ‘Dekadencija’ Matka Raguža, iako možda ne toliko konvencionalni naslovi onda kad su se pojavili, i dalje se ubrajaju u repertoarni naslov, projekt poput ‘Točke’ u režiji Matuline supruga Branka Trlina ili ‘Kineskog ruleta’ D. B. Indoša potvrđuju Matulinu volju za eksperimentom. Tu je i njegov višegodišnji angažman u specifičnoj interaktivnoj formi Forum teatra Augusta Boala koji je vodio u suradnji s kritičarkom i teoretičarkom Natašom Govedić te njegovi redoviti javni istupi, poput onog u slučaju Centra Cvjetnog.

Zato ne iznenađuje ni ime njegove nove predstave ‘Tko si ti i otkud ti pravo’ koja se izvodi u Kinu Grič, ali ni izbor suradnika – Irme Omerzo, možda jedne od najaktivnijih koreografskih domaćih plesne scene, kojoj ne nedostaje osjećaj za humor i provokaciju, te Stanka Kovačića, basista i vilončelista, javnosti možda najpoznatijeg po bivšem članstvu u skupini Šo! Mazgoon.

Riječ je o skromnoj sceni koja priziva osjećaj ‘siromašnoga’ kazališta i koja se koncentrira isključivo na tri karizmatična izvođača koja kombiniraju glazbu, minimalan pokret, stihove spisatelja Branka Maleša te Matuline kritiku suvremenog društva i ekonomije u intiman ambijentalni kolaž koji vrlo izravno komunicira s publikom i nudi velik potencijal. Nažalost, samo nudi, ali ne ostvaruje ga – svaka sekvencija, koliko god bila zanimljiva i počela angažirana i aktualna provokacija – traje prekratko da bi se mogla pretvoriti u ozbiljniju ili kompleksniju diskusiju problematike koju načine. Prema tome, možda je najveći problem Matulina novog projekta u tome što nije siguran što bi htio biti – čitanje poezije, politička agitacija s pomno promišljenom atmosferom ili nešto treće – i, naravno, da jedno ne isključuje drugo. Međutim, za smisel cijelovit proizvod potrebno je, zasigurno, više rada na uključivanju i razvijanju pojedinačnih elemenata. Ipak, Matula uvijek, pa i sada, nudi možda malo humaniji i skromniji pristup teatru.

Dva se dana prije Božića već 114 godina zaredom u meksičkom gradu Oaxaci organizira Noć rotkvica (La noche de los rábanos), festival koji okupi tisuće znatiželjnika. Kako je zapravo, ta tradicija počela, pouzdano se ne zna, ali poznato je da razni umjetnici tri dana prije Noći rotkvica počnu od njih stvarati skulpture: svece, ljude, životinje, cijele gradove i sela. Najljepše završe na izložbi i dobivaju novčanu nagradu, a one manje sretno rotkvice na božićnim stolovima Meksikanaca.

Michael Bublé izdao je božićni album. ‘Ma čekaj, stani malo!’ možda će netko povikati. ‘Zar nije to napravio prije nekoliko godina?’ Jest, napravio je. I ponovno je. S inovativnim popisom božićnih klasičnih poput ‘Jingle Bells’, ‘Santa Claus is Coming to Town’, ‘Silent Night’ ili, koja noćna mora, ‘All I Want for Christmas is You’. Nema pogreške, kupio netko ovaj album ili ne, zasigurno će ga čuti i u supermarketima i na radiovalovima, nema bijega od tog ljudila. Međutim, treba poštano priznati da se Bublé potrudio i ponudio svoj originalni šansonjersko-šlagerski stil kakav je izašao iz mode s Ivicom Šerfizijem. Uz to, oplemenio je materijal s nekoliko poznatih dueta – s pasé country-pjevačicom Shaniom Twain, latino-zvijezdom Thaliom (jer, ipak, Božić je i u Južnoj Americi) te s The Puppini Sisters – simpatičnima retro pjevačicama koje njeguju burleski stil.

Bubléu kapa dolje za kvalitetnu komercijalizaciju poznatih božićnih pjesmica. S obzirom na to da je prično simpatičan Kanadanin, takve stvari polaze mu za rukom bolje nego drugim pretendentima za naslov kralja ovogodišnjega božićnog hita. Budući da se na svjetskoj glazbenoj sceni konkurencija tijekom blagdana svodi na pobjednike raznih natjecanja talenata u SAD-u i Britaniji i njihove pjesmuške, treba poštovati izravnu namjeru, a to je klasični album za slušanje uz božićni ručak. Zaboraviti do Nove godine.