Kamere treba postaviti u kabinete dužnosnika i urede javne uprave

Ako ima novca za kamere na ulicama, ima ga i za javni nadzor premijera, ministara i gradonačelnika. Za javni nadzor državne uprave, međutim, moraju se izboriti sami porezni obveznici.

Gradonačelnik Zagreba pustio je u rad prvih nekoliko od 225 naručenih kamera vrijednih 21 milijun kuna koje će se postaviti na gradske ulice radi kažnjavanja zbog nepropisna parkiranja, crtanja grafita, gaženja zelenih površina i sprečavanja nastanka divljih odlagališta otpada. Izjavio je gradonačelnik da je uvjeren kako će taj projekt poduprijeti više od 95 posto sugrađana.

Suprotno gradonačelnikovu uvjerenju, međutim, većina građana smatra da bi kamere umjesto na ulice trebalo postaviti u gradonačelnikov ured, kabinete premijera i ministara i druge urede državne službe, osobito porezne i carinske uprave, radi prevencije neusporedivo većih prekršaja od nepropisna parkiranja ili crtanja grafita po pročeljima zgrada.

Špjuniranje Poreznim obveznicima manje je u interesu financirati da im se kazne zbog nepropisna parkiranja ili crtanja grafita s pomoću kamere ubuduće naplaćuju djelotvornije, a više financirati projekte prevencije od proračunskih i drugih prekršaja dužnosnika i službenika državne uprave.

Podsjetila me ova priča s kamerama na događaje iz vremena u kojemu je Industrogradnja pregovarala o gradnji 250 motela u tadašnjem SSSR-u prema tipskom projektu poznatoga, prerano preminulog arhitekta Ive Piteše. U jednoj fazi pregovora o tom važnom poslu u Moskvi su zahtijevali da onamo doputuje i arhitekt Piteša kako bi uskladili manje izmjene projekta.

Prema izvornom projektu bio je predviđen (u to vrijeme kao velika novotarija) videonadzor parkirališta pokraj motela. I na zaprepaštenje arhitekta Piteše u Moskvi su zahtijevali da se projekt izmijeni tako da se vidnenadzor premjesti s parkirališta pokraj motela u prostorije za motelsko osoblje. Sjećam se da smo tada ismijali taj zahtjev, a danas mi se čini razumnim da se u Hrvatskoj umjesto ulica videokamerama nadziru kabineti premijera, ministara, uredi gradonačelnika, carinika, poreznika i drugih službenika u državnoj upravi.

Jedan čitatelj pisao je da je uvođenje kamere na gradske ulice špjuniranje i zadiranje u privatnost i ljudska prava. Ali nakon što sam malo razmislio, uopće mi se više ne čini da bi videonadzor državne uprave bio špjuniranje. Naprotiv, to bi bilo, kao što bi rekao zagrebački gradonačelnik, samo poboljšanje zaštite prava građana i uvođenje reda. Zbog toga ne bi bilo korektno tvrditi da je (video)nadziranje ulica špjuniranje, a da javne uprave to nije.

Bez nadzora Priča o kamerama po ulicama ili uređima državne uprave može se shvatiti i samo figurativno. A doslovno treba shvatiti: ako ima novca za projekte nadzora gradskih ulica kameralama, ima ga, sigurno, i za projekte javnog nadzora djelatnosti premijera, ministara, gradonačelnika i drugih dužnosnika i službenika državne uprave. Za javni nadzor državne uprave, međutim, moraju se izboriti sami porezni obveznici. Besmisleno je da porezni obveznici čekaju da dužnosnici iz čistog mira uvedu djelotvorni javni nadzor samih sebe.

Primjerice, čak su u Kraljevini Jugoslaviji postojali tzv. porezni odbori koji su nadzirali rad tadašnjih poreznika. Dio članova tih odbora postavljala je nadređena porezna direkcija, a dio predstavnici poreznih obveznika (trgovinska, obrtnička i industrijska komora). Zašto u Hrvatskoj danas nema sličnoga javnog nadzora rada Porezne uprave?