Jesu li znanstvenici i mislioci koji su od renesanse do danas mijenjali svijet svojim otkrićima i teorijama bili genijalni ili ludi? Ili bismo ih, zbog svega onoga što su učinili, a o čemu prosječan čovjek ne može ni sanjati, trebali proglasiti kreativno ludima, iako je to, zahvaljujući biosocijalnoj teoriji, nepoželjno od 1950. godine?
Istina je da su mnogi od njih imali psihičkih poteškoća, asocijalno se ponašali, bili egocentrični i živjeli u svome svijetu, sanjali drukčije snove i tijekom njih dobili odgovore na svoja znanstvena pitanja. Njemački kemičar Friedrich August von Kekulé Stradonitz, baveći se jednadžbom benzena 1865. u polusnu je vidio zmiju koja je progutala svoj rep. Kekulea je ta slika potaknula da riješi jednadžbu vežući u krug šest atoma ugljika sa šest atoma vodika. Iako su ga mnogi znanstvenici u to vrijeme osporavali, čak i njegov bivši student Albert Ladenburg, kemičar koji je zajedno s njim radio na istom problemu, Kekulé je tim otkrićem postavio temelje teorije kemijske strukture, a usput i industrije boja. U vrijeme kad je radio, Kekulé je mogao biti samo ismijan, ali ne i završiti na lomači kao neki znanstvenici nekoliko stoljeća prije njega.
Nikolau Kopernika, poljskog svećenika, matematičara i astronoma, koji je u 16. stoljeću otkrio heliocentrični sustav tvrdeći da se Zemlja okreće oko Sunca, nisu osporavali samo kolege znanstvenici nego i crkvene vlasti. Njegovo otkriće bilo je zabranjeno od 1616., kad je Kopernik odavno bio pokojni, sve do 1822. godine. No tu zabranu nije poštovao Giordano Bruno, talijanski filozof, znanstvenik i dominikanac, koji je heliocentrizmu dodao i teoriju o beskraju svemira, a bavio se i strukturom atoma. Napustivši samostan, Bruno je svoju teoriju predavao po europskim sveučilištima, ali nakon povratka u Italiju završio je u tamnici, uslijedio je sedmogodišnji istražni postupak i 1600. godine spaljen je na lomači.
