Gušenje medijskog proljeća na HRT-u

U idućoj godini bit će nam lakše! Nema tog biznismena koji ne bi volio čuti ili reći tu rečenicu, ali ni ove je godine nitko neće ni čuti ni reći. Recesija ponovno kuca na vrata, a jedino novo što imamo da bismo se mogli suprotstaviti nova je vlada. Nedovoljno! Trenutak u kojem se još mogla dogoditi kakva čarolija nakon parlamentarnih izbora trajao je kratko i nije iskorišten. Da je bilo malo više pobjedničke euforije, možda se moglo probuditi malo optimizma. Ali nije. Dobro je što smo dobili Vladu svjesnu dubine problema s kojima će se suočiti, ali loše je što izborni pobjednici, i prije nego što su postali vlast, nisu uspjeli prenijeti pobjednički duh među najšire slojeve stanovništva.

Umjesto toga dobili smo zastrašivanje bolnim rezovima. O strukturnim reformama ne govori se kao o nečemu što bi nam svima trebalo donijeti nešto dobro i pozitivno, nego kao o nečemu od čega bi nam se svima trebala dizati kosa na glavi. Čekajte malo! Valjda je smisao reformi u tome da se stvari napokon poslože kako treba, da novac prestane nekontrolirano curiti iz državne blagajne i da se gospodarstvu olakša život, a ne oteža. Što se prije to učini, to bolje.

U idućoj će nam godini ionako biti teže! Ali ne zbog toga što će se reforme početi provoditi, nego zato što se s njima kasni. Da su se prije počeli rezati državni troškovi, gospodarstvo bi u iduću godinu zakoračilo s manje straha od prelijevanja novog vala globalne recesije u Hrvatsku. Još prije samo dva mjeseca analitičari su nam poručivali da je stagnacija najgora što nam se može dogoditi u idućoj godini. Sad su uglavnom složni u tome da je stagnacija najbolje što u 2012. možemo očekivati. Realnija je opcija da ćemo opet zabilježiti pad. Pad osobne potrošnje iz ovogodišnjeg prosinca prelit će se na velik dio iduće godine, država nema novca za investiranje, a problemi u eurozoni spriječit će dotok svježeg kapitala i smanjiti narudžbe hrvatskim izvoznicima.

Gdje u takvoj situaciji pronaći mrvicu optimizma? Samo u podatku da se većina hrvatskih tvrtki u godinama krize uspjela restrukturirati iznutra, bez ikakve državne pomoći. Tko je preživio do sada, preživjet će i iduću godinu. Posljednju u kojoj će Hrvatska biti izvan Europske unije.

Sisačka je Željezara zatvorena, podijeljeno je 916 otkaza, nekoliko tisuća malih poduzetnika vezanih uz njezin rad ostalo je bez posla. Sad već bivši ministar gospodarstva od odgovornosti za crni sisački Božić oprao se lakonskim objašnjenjem da ni ‘u Americi stvari ne stoje najbolje’ i tvrdnjom da je u proteklom mjesecu dana učinio sve što je bilo u njegovoj moći da Željezari pronađe novog vlasnika. Naravno da ga nije našao kad ga je tražio po predizbornim stranačkim skupovima.

Medijsko proljeće koje je na HRT-u počelo prošlog tjedna kad je voditelj i urednik izbacio Jadranku Kosor iz etera radijske emisije ‘U mreži’ kulminiralo je već u nedjelju navečer kad je voditelj i urednik središnjega televizijskog dnevnika oprao Programsko vijeće HRT-a. Iako je za gledanost Dnevnika tim prilogom učinio više nego svi ostali urednici zajedno u posljednjih godinu dana, Šprajc je kažnjen zabranom vođenja Dnevnika, opomenom pred otkaz i smanjenjem plaće. Za pouku svim drugim novinarima koji su pomislili da s novom vlašću u državi dolazi i novo doba na HRT-u.

Baš kao što je u trenutku kada je postao predsjednikom Uprave Centar banke najavio, Ivo Markočić ozbiljno se primio posla okupnjavanja malih banaka. Osim Banke Kovanica vlasnik Centar banke Dragutin Biondić kupuje još tri, od kojih je najmanje jedna iz skupine prozvanih za odstrel (Karlovčka, Nava, Vaba). Kakav je aranžman točno u pitanju, ne zna se, no za kupnju će trebati mnogo više od 120 milijuna kuna dokapitalizacije Centar banke. Laici bi zaključili da je Karlovčka banka, s gotovo dvije milijarde kuna teškom aktivom (aktiva Centar banke vrijedi 1,7 milijardi), za njih prevelik zalogaj, no možda se zbog gubitaka sve te banke prodaju za ‘kikiriki’.

Količina histeričnog plača za umrlih diktatorom mogla bi biti mjerna jedinica za jačinu diktature u nekoj zemlji. Snimke ljudi koji se bacaju po cesti od boli zbog smrti Kim Jong-ila vjerodostojan su dokaz onoga što cijeli svijet ionako već dobro zna – Sjeverna Koreja je mjerna jedinica za diktaturu. Svijet za sjeverno-korejskim diktatorom ne plače, ali strahuje od toga kakve se misli roje u glavi njegova 28-godišnjeg sina Kim Jong-una, koji je zajedno s položajem diktatora naslijedio i nuklearno oružje. Istodobno je na drugom kraju svijeta umro Vaclav Havel, čovjek koji je aktivno rušio komunističku diktaturu i za kojim Češi sada tiho tuguju. Naslijeđe ostalo iza Havela mjeri se visokom razinom demokracije.