Nadan Vidošević

Kad sam početkom svjetske gospodarske krize, a onda se kod nas još nijekala mogućnost prelijevanja krize, upozoravao gospodarstvenike na to da se pripreme, ne za kratkotrajan poremećaj, nego za godine teškog poslovanja, doživjeli su me više kao katastrofičara nego kao realista. Danas pak najveća svjetska imena upozoravaju na opasnost od produljenja krize, odnosno na opasnost od višegodišnje stagnacije gospodarskog rasta. U vremenu smo u kojem svijet tek traži odgovore na izazove nekontrolirana globalizacijskog procesa i načina funkcioniranja na njemu nastala multi-polarne svijete.

Zapostavljanje proizvodnje, a forsiranje i osamostaljivanje financijskog sektora, uz zanemarivanje toga da on ponajprije treba biti u službi realnog sektora, potaknulo je preseljenje proizvodnje i rasta iz razvijenih zemalja u zemlje u razvoju. Istodobno se u razvijenim zemljama povećava problem nezaposlenosti jer uslužni sektor ne može otvoriti dovoljno radnih mjesta, posebno za tzv. srednji sloj društva, koji je temelj ekonomskih stabilnosti. Početna faza krize, odnosno financijska kriza, riješena je tako da su intervencijom države uglavnom spašene posrnule financijske institucije, što znači da je teret krize prebačen s bankovnog sektora na državni i da će cijenu spašavanja na kraju platiti porezni obveznici. Hrvatska je izravno zainteresirana za sudbinu eurozone i EU jer većinu robe i usluga razmjenjuje s tim tržištem i pred vratima je Unije.

U idućim će se godinama, posebno u 2012., naše gospodarstvo sigurno suočavati s anemičnom potražnjom za robom s tog područja, a može se očekivati i nastavak visokih troškova zaduživanja jer će ulagači pozorno procjenjivati rizike plasmana. Iako se Hrvatska prema visini javnog duga i proračunskog deficita ne ubraja u zemlje koje su predmet zabrinutosti, dinamika kojom se pogoršava situacija u javnom dugu i razina inozemnog duga takva je da joj moramo posvetiti posebnu pozornost.

Gotovo će sigurno EU naći odgovore na probleme svojih perifernih zemalja i osigurati mehanizme koji će spriječiti širenje nepovjerenja u Italiju i druge zemlje. No i dalje treba računati s time da su mehanizmi dogovaranja u EU vrlo spori, zbog čega potrebne akcije nisu pravodobne, što smanjuje i njihovu učinkovitost. To će pak ograničiti i mogućnosti dinamiziranja gospodarskog rasta u sljedećim godinama.

Polazeći od globalnih svjetskih trendova, dužničke krize eurozone te vlastitih strukturnih slabosti, teško je naći svijetle točke u idućoj godini. U sadašnjim turbulentnim vremenima treba, možda više nego ikad prije, skupiti snage i sve svoje znanje, zbiti redove i postići društveni konsenzus o važnim pitanjima naše sutrašnjice. Nedostaje nam spoznaja da smo sami odgovorni za vlastiti napredak i napredak svoje države te vjera da imamo resurse, snagu i sposobnost da vlastitim naporima i u skladu sa svjetskim trendovima osiguramo sebi i sljedećim naraštajima visok, stabilan i dugoročno održiv gospodarski rast. Potaknut time, HGK je izradio i objavio Deklaraciju o hrvatskom društvu i državi blagostanja nastojeći da u slobodi, miru i političkoj stabilnosti, i to na etičkim i estetičkim načelima, naše društvo iskoristi svoje nemale komparativne prednosti u geoprometnom položaju, prirodna bogatstva i kulturnu baštinu za osigurane ukupnoga društvenog napretka. Želimo da se jedinstven zemljopisno-gospodarski položaj Hrvatske iskoristi kao mjesto na kojem će se susresti interesi višepolarnog svijeta, omogućavajući nam istodobno ostvarenje vlastitih interesa.

Iduća godina nasvim sigurno neće biti godina visokog rasta ni u svijetu ni kod nas. Kad je riječ o Hrvatskoj, može se bez zadrške reći da će se, zapravo, nastaviti ovogodišnji trendovi, što znači stagnaciju jer nas na sadašnjoj razini opterećenosti otplatama dugova samo stope rasta iznad 3,5 posto mogu voditi prema izlasku iz krize i održivu razvoju. Dakle, ništa se previše neće promijeniti u odnosu na ovu godinu jer je već dobro poznato da su naši problemi strukturni, a oni se ne mogu riješiti u godinu dana. Međutim, iduća godina neće biti izgubljena ako u njoj napokon stvorimo pretpostavke za održiv rast, dakle ako postignemo društveni konsenzus o strategiji razvoja, vratimo povjerenje u vlastite mogućnosti, snažno uđemo u nužne strukturne reforme, reaffirmamo industrijsku politiku te uskladimo monetarnu i fiskalnu politiku s ciljevima razvojne politike usredotočenima na proizvodnju, zapošljavanje i izvoz. U tom bi smislu, uzimajući u obzir i referendum o pridruživanju EU, 2012. mogla biti godina novog početka.