Hrvatska treba novu dozu održiva optimizma

Svjedoci smo svakodnevnog bombarđiranja vijestima i analizama koje su, zapravo, nabrajaju činjenica i poluistina, a koje nas nakon čitanja nekoliko puta na dan u istom ili sličnom obliku ili većinom zbunjuju ili dovode u stanje apatije! Posebice ako nismo samo promatrač stanja u Hrvatskoj i ne fokusiramo se samo na sadašnji trenutak. Da, treba štedjeti, racionalizirati, povećati prihode, preraspodijeliti novac itd. Jasno je da analitičari, menadžeri i novinari pokušavaju pridonijeti stvaranju ‘velike slike’ i zadovoljiti interes javnosti te istaknuti prioritete u rješavanju uzroka i posljedica krize. Međutim, kako i odakle krenuti i istodobno sačuvati ravnotežu sustava? Koje su taktike i resursi na raspolaganju i koji se strateški ciljevi mogu postići a da to na kraju ne ispadne obična demagogija ili farsa, kao bezbroj puta u nedavnoj povijesti?

Vjerojatno treba smanjiti ignoriranje i nezainteresiranost, a povećati nadu i želju za sudjelovanjem prosječnog Hrvata! Iako poslije izbora naizgled rastu optimizam i želja za sudjelovanjem, siguran sam da prosječni Hrvat osjeća veliku sumnju i rezigniranost, ali i nadu da budući zakoni neće utjecati baš na njegov život i život njegovih obitelji ili tvrtke! Kad razmotrimo najavu zakona kojim će se propisati maksimalni rokovi plaćanja od 45 do 60 dana, jasno je da osim osnovnoga strateškog cilja on donosi mnogo ‘nuspojava’ koje će zadati glavobolju i najvećim zagovornicima veće financijske discipline. Želja da provedemo strateški važne ciljeve, koji možda nama donose štetu, ali društvu i našoj djeci dugoročnu korist, uvijek je bila problem i posebice se to teško ostvarivalo u našoj regiji. Još su jednako važni (osobito u medijima) i dojam i istina, ali s protekom vremena činjenice postaju neumoljive, bez obzira na bilo koji spin, a dojam gubi na važnosti.

Nadalje, Hrvatska treba novu dozu održiva optimizma da bi preboljela suočenje s poraznim pokazateljima makroekonomskih trendova i depresivnim ozračjem u EU i regiji te mobilizirala skrivene sinergijske potencijale koji postoje u svakom od nas, svakoj tvrtki i svakoj naciji. Izbor je sljedeći: održiva nada ili stalna depresija. Međutim, ne nada da promjene neće zahvatiti našu interesnu sferu, nego nada da ćemo i mi i naši biti u prilici na neki način pridonijeti novom stilu ponašanja.

I sad bi bilo dobro da prijeđemo preko toga gubitka kako bismo se fokusirali na bitno: izradu scenarija i pripremu za neizvjesnu budućnost i okružje. Potencijala sigurno ima jer inače ne bi postojali ivice i janice kostelici, draženi petrovići, ane rukavine i poslovni andeli… Kako će se snaći nova Vlada, od koje se mnogo očekuje, dapače, proglasa se posljednjom nadom? Od koje se očekuje i da sankcionira ‘nestašluke’ iz bivših vremena, i da zadrži socijalnu ravnotežu, i da poveća ulaganja u obrazovanje i mlade, i da potakne izvoz i potrošnju, i da uštedi na proračunu, i… I, možda najvažnije, da pomogne prosječnome Hrvatu da se osjeća bolje u svojoj koži, bez obzira na imovinski, socijalni i regionalni status, dob ili političku pripadnost.

Da potakne većinu građana da se barem malo promijene (npr. kupe državne obveznice ili plate više poreza) i prihvate da je četverogodišnji mandat vrlo kratko razdoblje u takvu makroekonomskom ozračju u Europi za konačno rješavanje svih nagomilanih izazova u Hrvatskoj. I da istodobno shvati kako je u ovom trenutku u sličnom položaju većina vlada, ali da im rezultati nisu jednaki i da je pod velikim pritiskom bila gotovo svaka vlada koja je ikada djelovala u svijetu. Vrlo je važno da se uspostavi fina ravnoteža između onih koji upravljaju i predlažu strategiju i taktiku te onih koji sve to trebaju provesti, hrvatskih građana.

Nikad između upravljača i onih kojima se upravlja neće biti velike ljubavi, ali bilo bi dobro da se uspostavi privremeni red i rad. Želim naglasiti da nabrjanje činjenica i trendova, bili oni čak sto posto točni, nije rješenje, nego kvalitetna podloga i analiza za odlučivanje i ‘leadership’. A potaknuti ljude na promjene (a ne samo tjerati ih na njih), probuditi ih iz letargije i izbaciti iz kolotečine, utjecati na njih da se osjećaju uključeno, ‘umjetnost je koja nema cijenu’ (P. Drucker), koju mogu postići uspješni lideri (Napoleon ih je nazivao ‘trgovcima nade’). Jer odsutnost nade i motiva dobar je znak da je slom blizu.