KAZALIŠTE

Ostvarenjem u ZKM-u Jan Fabre donio je u Zagreb dašak svoje međunarodne slave opravdavši je izvršnom predstavom. ‘Car neuspjeha’ otkriva ono što nam donosi najviše frustracija – da smo nešto mogli napraviti da smo se više trudili.

Bez obzira na predznake koje nosi ime Jana Fabrea, odnosno na dašak međunarodne slave, očekivan uspjeh te poznatu i priznatu estetiku toga vizualnog i kazališnog umjetnika, mora se reći da nas projektom ‘Car neuspjeha’ nije razočarao.

Štoviše, bavi se položajem umjetnika općenito, u eri koja počinje Marcelom Duchampom pa sve do danas, kad umjetnik-klau, kako ga vidi Fabre u monodrami, zahtjevnom recitalu za jednog izvođača, temom osobito potrebnom u današnje tržišno i donekle bezlično vrijeme, kad plodove svog rada mora adekvatno prezentirati na potpuno neumjetnički, dakle tržišni, način. ‘Ja vježbam neuromorno, makar često ne uspijevao, jer vježba rada umjetnosti’, moto je klauna-umjetnika kojim se Fabre stalno parodijski i ironično poigrava.

Tankoćutni umjetnički profil ličnosti uvijek je pod silnim pritiskom recepcije, prihvaćanja, onoga što danas zovemo uspjeh, pa se taj gotovo paranoični strah preosjetljive jedinke koja se mora posve izložiti publici, javnosti, pretvara u opsjednutost uspjehom, odnosno neuspjehom, jer se u takvoj situaciji gotovo svaki pokušaj, osim rijetkih iznimaka, može činiti kao neuspjeh. Ali on nastavlja i uvijek se iznova pokušava izložiti, trudi se, jer vježba rada umjetnosti.

U kineskoj pokrajini Nagquu za tri bi se godine trebala otvoriti najviša zračna luka na svijetu. U tom dijelu Tibeta, i to na 4436 metara nadmorske visine, počinje gradnja aerodroma koji bi trebao oboriti dosadašnji rekord najviše piste koji trenutačno drži zračna luka Qamdo, također u Kini, smještena na 4334 metra iznad razine mora. Tibet uz te dvije ima još tri javne zračne luke, ali često su mjesecima zatvorene zbog loših vremenskih uvjeta.

Gradnja novog aerodroma na Tibetu dio je kineskog plana prema kojem se do 2020. godine namjerava sagraditi 97 zračnih luka po cijeloj zemlji.

No ako od svih tih slojeva odaberemo upravo moto koji izgovara: ‘Vježbam jer vježba rada umjetnost’, dotaknut ćemo bit današnjeg vremena, društva, kulture, dakle i umjetnosti. Imperativ rada i uspjeha i katkad suvoda filozofija da se sve može ako se dovoljno želi i radi, religija individualizma i opsjednutosti onim što sami svojim radom možemo napraviti, ključno je mjesto i neuralgična točka ljudi danas. Ono što donosi najviše frustracija, samooptuživanja, pa i depresije – da smo nešto mogli napraviti da smo se više trudili, više pokušavali.

A tomu zaista nije tako. Jer sama je umjetnost življenje tog procesa, stalno pokušavanje i prividno neuspjevanje, jer ono što mi zovemo uspjehom možda nije umjetnost. I obratno, dakako. Zato je taj scenarij doprinos, vizualno doista savršeno razrađen, dramaturški izvrsno vođen, itekako vrijedan u današnje vrijeme. No ne bi ga bilo u toliko dobrom izdanju da nije protagonist, onoga koji utjelovljuje klauna-umjetnika, izvršnog Frana Maškovića. Uspio je u jedan sat i četrdeset minuta, sâm na sceni u neprekidnoj igri, monodrami, donijeti sve nijanse tu izrečenog, čak i više. Doista, možemo mu samo čestitati. Ne samo da je opravdao izbor nego je i ugodno iznenadio, iznad očekivanja. Bez obzira na njegov dosadašnji kazališni rad, time je potvrdio svoje mogućnosti, ali i otkrio neke koje do sada još nismo vidjeli.