LIDERova analiza

Šest javnih poduzeća koja treba odmah spašavati. Sređivanje stanja u javnim poduzećima najteži je i najhitniji posao. Ako se obavi u prvoj polovini godine, rezultati će se sigurno vidjeti do kraja 2012. Osim toga, ako vlast nije spremna jače zahvatiti u proračun i već je odustala od poreza na imovinu, gdje će drugdje naći spomena vrijedne uštede?

Tvrtke koje trebaju hitne promjene uključuju Hrvatsku elektroprivredu, koja je vjerojatno prva državna tvrtka koju će se Vlada prihvatiti. Logičan izbor za početak uvođenja promjena zbog goleme količine novca koja prolazi kroz HEP, ali i zbog mnogo sumnjivih poslova. Ipak, riječ je o veoma složenu i nezahvalnu poslu koji zahtijeva mnogo truda i vremena.

Autocesta Rijeka-Zagreb je zbog jako velikoga kreditnog zaduženja i negativnog poslovanja, koji uvelike proizlaze iz toga što se tvrtkom koristilo kako bi se ‘upumpavao’ novac u proračun ili pak u druge državne tvrtke, visoko na listi prioriteta koje treba rješavati. Preinvestirano i prezaduženo društvo koje mora refinancirati, odnosno reprogramirati svoje kredite jedan je od gorućih problema koje je Kukuriku zatekao i mora hitno rješavati.

Hrvatske autoceste su tvrtka koju se slobodno može nazvati generatorom afera, jedan su od većih i neugodnijih problema koji traže hitno rješavanje. Još u predizbornoj kampanji Kukuriku je kao potencijalno rješenje spominjao davanje Autocesta u koncesiju domaćim mirovin-skim fondovima. Potencijalno spajanje tvrtke s ARZ-om i pokretanje privatizacije već je i kao ideja proglašeno ‘poslom desetljeća’.

Hrvatska radiotelevizija vuče dugove već godinama, a nova Vlada treba brzo odlučiti hoće li nastaviti s restrukturiranjem koje je započeto u mandatu prošle ili će se odlučiti na neko svoje, novo rješenje. Nastavkom trenutačne politike financiranja HRT ne može dugoročno nastaviti raditi s trenutačnim brojem zaposlenih.

Hrvatske željeznice su tvrtka koja svake godine proguta milijardu proračunskih kuna, svakako su među onima čiji se problemi moraju rješavati u najkraćem mogućem roku. Kriminal i nagomilani problemi, u kombinaciji s velikim brojem zaposlenih, HŽ stavlja visoko na listu Vladinih prioriteta.

Sudeći prema dokumentu koji je potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić zatražio od Uprave HEP-a, čini se da raspodjela fotelja atraktivnih javnih poduzeća, za koju su se mediji zalijepili, nije jedina stvar o kojoj vlast raspravlja. Lider je, naime, u posjedu dokumenta, zapravo popisa potrebnih podataka infrastrukture hrvatskoga termoenergetskog i hidroenergetskog sustava, koji je Leo Begović, prvi čovjek HEP-a, na zahtjev prosljedio Čačiću.

Ne treba mnogo poguđati čemu služi taj papir. Tijekom predizborne kampanje Kukuriku koalicija bezbroj je puta naglasila da je prostor za uštede najveći u javnim poduzećima. S druge je strane mnogo imovine i poslova koje mogu privatizirati i ‘autorsati’ i tako bar malo popuniti praznu državnu blagajnu. Nije tajna da je HEP kao najveći dobitaš (u devet mjeseci 2011. ostvario je 412 milijuna kuna dobiti) prvi na privatizacijskoj meti – prijenos i distribucija ostali bi u državnom vlasništvu, no proizvodnja bi mogla u privatne ruke.

Što doista namjeravaju s javnim tvrtkama i imaju li ikakav plan, nitko iz vlasti nije htio govoriti. Nije ni čudo, jer što se zapravo krije iza javno objavljenih brojki o poslovanju, malo tko zna. Registri zaposlenih ne postoje, poslovanje je malo gdje transparentno, nema kvalifikacijske strukture zaposlenih i dodjele poslova u skladu s njom, zbog čega se korupcija ugnijezdila upravo u javnim poduzećima.

Prema posljednjim podacima o poslovanju slika naizgled nije katastrofalna. Od 21 poduzeća (u njih nisu uključena društva od posebnog državnog interesa poput brodogradilišta) 14 ih je u plusu, pet je u gubicima, a dva su, HAC i HC, na nuli. No to ne znači da vlast može mirno spavati. Cestovne tvrtke lako bi mogle izazvati nesanicu jer s Autocestom Rijeka-Zagreb HAC i HC iduće godine moraju vratiti 14 milijardi kuna obveza! Kad se tomu doda trošak HŽ, na koji su se za razne studije o restrukturiranju spiskale stotine milijuna eura, a nitko ga nikad nije uspio restrukturirati, ali i HEP, u kojem je poslovanje sve samo ne transparentno, jasno je zašto Vlada o tome šuti.

No ekonomisti poručuju da vremena nema, a ne nudi se ni bogzna koliko modela transformacije. Željko Lovrinčević iz zagrebačkog Ekonomskog instituta poručuje da se ništa ne može učiniti sve dok se ne uspostavi sustav upravljanja koji bi vrijedio za sva poduzeća. Treba ustrojiti posebnu jedinicu koja bi nadzornim odborima davala naputke što im je činiti, koji je cilj poslovanja, koji je ‘benchmark’ za svako konkretno poduzeće. Ona bi pratila učinkovitost tih poduzeća u odnosu na okružje, ujedinjavala troškove, postavljala standarde u zapošljavanju, obrazovanju, učinkovitosti rada. Dok to nemate, ne možete ništa bitno promijeniti u načinu rada javnih poduzeća i njihovu vođenju – kategoričan je Lovrinčević i upozorava na mnogo nepoznanica, od broja zaposlenih, njihovih kvalifikacija do standarda rada i učinaka javnog poduzeća u odnosu na slično u okružju.

Na upit bi li ondje trebala ostati država ili bi u njima trebalo ‘instalirati’ menadžere, kaže kako nema ništa protiv da država u njima zadrži svoje prste sve dok u strankama može pronaći ljude koji znaju raditi.

Ako to država nije u stanju, neka upravljanje povjeri privatnom sektoru, on to dobro radi. Ali mora početi nešto raditi jer je upravo u javnim poduzećima najveći prostor za uštede, ali i za investicije. Državni je proračun presušio i sad su najveći potencijalni investitori javna poduzeća – poručuje Lovrinčević.

I Vladimir Ferdelj, predsjednik Udruženja menadžera Croma, krenuo bi frontalno, ali s pomoću analize koja bi pokazala kakva je točno reorganizacija i gdje najpotrebni da bi se postigle uštede i racionaliziralo poslovanje. U području nadzora, kontrole i strateških ciljeva politika mora delegirati ljude, ali operativno upravljanje mora biti u rukama profesionalaca čiji položaj mora ovisiti o kon.

Croatia Airlines, s obzirom na to da će ulaskom u EU država morati dokiniti dotacije nacionalnoj aviokompaniji, ima malo vremena da se stvari poslože i tvrtka pripremi za funkcioniranje u još konkurentnijem okružju. Croatia Airlines zbog toga je visoko na popisu državnih tvrtki u kojima se mora brzo početi s radom.

Tvrtke u kojima promjene nisu najhitnije uključuju ACI, iako je tvrtki koja upravlja marinama potrebna dokapitalizacija, kako rastu rezultati domaćeg turizma, tako i ACI bilježi dobre finansijske pokazatelje pa nije potrebno stavljati ga u prioritete bar prvih nekoliko mjeseci. Hrvatske ceste, iako bilježe gubitak, u usporedbi s onim Autocesta uistinu su nemjerljivo manji problem. Količina novca koja izlazi iz tvrtke putem javnih natječaja svakako zaslužuje da se tvrtkom temeljito pozabavi država kao njezin vlasnik, ali od cestara HC definitivno nije gorući problem.

Hrvatske šume, tvrtka koju Vlada spominje kao jednu od onih na popisu za ‘monetizaciju’, odnosno davanje u dugoročnu koncesiju, upravljaju jednim od najvećih domaćih prirodnih bogatstava. Iako je potrebno donijeti dugoročne strateške odluke o tome što će se i kako napraviti sa Šumama, činjenica da posluju stabilno znači da svakako nije potrebno donositi nikakve ishitrene odluke o njihovoj sudbini.

HPB, nekoliko puta sanirana banka, sada je napokon u solidnom plusu, vođen Upravom koja nije politički kadrovirana. No za ozbiljnije konkuriranje bankama u stranom vlasništvu HPB još ove godine treba najmanje milijardu kuna svježeg kapitala. Narodne novine, iako posluju s dobitkom, zbog sumnji da im se pogoduje u javnoj nabavi uredskog materijala, vjerojatno će se ulaskom u EU morati ići u preustroj i ove kompanije.

Naime, ako je profitabilnost zasnovana na dogovornom poslovanju s državom, vjerojatno je dugoročno neodrživa. Plinacro, operator plinskoga transportnog sustava u Hrvatskoj, jedna je od strateških tvrtki, koja jako mnogo investira u infrastrukturu. Iako bi se, kao i u svim državnim tvrtkama kroz koje prolazi velik novac, trebalo ispitati troši li se pametno i opravdano, nema razloga da se u prvom valu dira u ovu tvrtku.

Hrvatske vode, gotovo je sigurno da ima posla koji bi trebao biti održan u tvrtki koja upravlja vodnim gospodarstvom, ali s obzirom na to da se radi o strateškom pitanju, zasad bi tvrtku trebalo pustiti u miru. Iako postoje sumnje u način trošenja golemih sredstava kojima Vode raspolažu, odluke o golemom prirodnom bogatstvu ne bi trebalo donositi na prvu u žaru spašavanja proračuna.

Jadrolinija, kao tvrtka o kojoj uvelike ovisi razvoj hrvatskih otoka, kao i uspješni turistički rezultati, zasad je u urednom stanju. Javna su poduzeća zadatak broj jedan jer država upravlja s pola hrvatskih resursa, pa ako njihovo poslovanje posloži kako treba, onda će svima biti bolje – uvjerava Ferdelji.

Konzultant Damir Novotny kaže da termin ‘javna poduzeća’ nije dobar jer su to svugdje u svijetu, pa tako i u EU, poduzeća koja kotiraju na burzi, otvoreno i transparentno posluju. On misli da bi infrastruktura trebala ostati u državnom vlasništvu, ali sve drugo, primjerice Croatia osiguranje, Croatia banku, dio HEP-a, HŽ-a, Hrvatsku poštu, trebalo bi privatizirati. Obveze ‘glavoboljnih’ tvrtki poput HAC-a, HC-a, Autoceste Rijeka-Zagreb država mora pretvoriti u javni dug, a upravljanje dati u koncesiju ili neki oblik javno-privatnog partnerstva.

Privatizacija je, nažalost, i za ovu Vladu tabu-tema, ali nema nikakva smisla da država upravlja poduzećima koja nisu u strateškom interesu. Čini mi se da Vlada ne namjerava mijenjati model upravljanja. Bit će to politički model, ali uz više poštenja – zaključuje Novotny.

S privatizacijom, odnosno ‘autorsiranjem’ svega što nije temeljni biznis, slaže se i Lovrinčević: – To se u recesiji i radi, ali to u javnim poduzećima ide jako sporo zato što poduzeća, uglavnom monopolna ili oligopolna, troškove mogu prebaciti na potrošača. Problem je što javna poduzeća nikada nisu imala konkretan cilj, a nisu ga imali ni ljudi koji su ih vodili. Ako nemate cilj, kako možete očekivati učinkovitost i racionalizaciju? Njima sad treba dobar sanacijski menadžment, primjerice cestovni je sustav predimenzioniran, dio treba prebaciti u proračun, dio treba privatizirati, dio dati u koncesiju. Cijeli sustav javnih poduzeća treba potpuno demontirati i graditi ispočetka – kategoričan je Lovrinčević.

Ferdelji kaže kako za tako velik posao treba vremena, ali prvi rezultati, odnosno promjena trenda, morali bi se vidjeti već do kraja godine.

Novotny nije uvjeren u to jer nikad nismo dobili jasne financijske pokazatelje, rezultati su se, pogotovo u infrastrukturnim poduzećima, pokrivali političkim plaštem: – Vlada je šokirana dugovima, no upravo zato treba mijenjati model upravljanja s kojim bi trebala izaći bar za godinu-dvije. Hoće li to biti neki holding koji će upravljati državnim portfeljom prema pravilima tržišta kapitala ili će se zvati nekako drukčije, posve je svejedno, važno je da se promijeni model upravljanja. Bojim se da takve namjere nema – misli Novotny.

Iako Lovrinčević ima pravo kad kaže da su javna poduzeća oduvijek politička zbrinjavašta, bilo bi pogrešno da se uprave i ovog puta smjene samo prema političkom ključu. Na neka mjesta, (pre)rijetka doduše, stiglo se više prema stručnoj nego političkoj preporuci pa su nasljednici, primjerice u Croatia osiguranju ili HPB-u, dobro počistili za prethodnicima i osvili kompanije na stabilne noge. Podjela prema modelu financijske tvrtke SDP-u, realni sektor HNS-u ne ostavlja dojam da je prva briga novi model upravljanja. Ferdelji zato poručuje da se novi upravljači ne bi trebali dijeliti na stranačke i nestranačke, nego na kvalitetne i nesposobne.

Lovrinčević upozorava na to da rasprava o porezima i poreznim reformama nema puno smisla ako se ne riješe ključni troškovi sustava, oni u javnim poduzećima. Porezi su, kaže, posao za ‘fino namještanje’, a ono nema nikakva smisla ako nemamo ni elementarni signal, dakle nismo počistili najveće smetlište. Dobra je vijest da će se unatoč tomu što je sređivanje stanja u javnim poduzećima najteži i najhitniji posao, ako se on obavi u prvoj polovini godine, rezultati sigurno vidjeti do kraja 2012. Osim toga, ako vlast nije spremna jače zahvatiti u proračunske rashode i već je – kao što se čuje u kouloarima – odustala od poreza na imovinu, gdje će drugdje naći spomena vrijedne uštede?

Kako će zaštita od pune konkurencije u EU vrijediti samo nekoliko godina nakon ulaska, vrijeme da se država pobrine da Jadrolinija bude spremna za to doći će uskoro.

Vjesnik, dnevne novine u vlasništvu države, realno nije niti bi trebao biti visoko na listi prioriteta jer se ne radi o strateškom interesu. Ipak, pitanjem Vjesnika Vlada će se u određenom trenutku morati pozabaviti i napokon donijeti trajnu odluku o sudbini gubitaša.

Tvrtke koje uglavnom dobro posluju i mogu čekati uključuju Hrvatsku lutriju, s obzirom na to da se radi o državnoj tvrtki koja uredno zarađuje novac za državu, eventualne promjene u HL-u Vlada bi trebala uvoditi tek kad sve.

Tvrtke s najvećom dobiti uključuju HEP s 412 milijuna kuna, Plinacro s 76,4 milijuna kuna, Fina s 73,4 milijuna kuna, HPB s 70,6 milijuna kuna i Croatia osiguranje s 67,7 milijuna kuna. Najveći državni gubitaši su Autocesta Rijeka-Zagreb s 181 milijun kuna, HŽ s 77,6 milijuna kuna, Jadrolinija s 54,3 milijuna kuna, Croatia Airlines s 39 milijuna kuna i Vjesnik s 25 milijuna kuna.

Druge problematične tvrtke dovede u red. FINA – Financijska agencija, jedna je od državnih tvrtki koje stabilno posluju i uvođenje bilo kakvih promjena svakako može čekati dok se ne ‘pomete’ u gubitašima. Odašiljači i veze, tvrtka koja se bavi prijenosom RTV signala, svakako ne bi trebali biti u fokusu u idućem razdoblju. Poslovanje s dobiti i mali broj zaposlenih tu će kompaniju bar neko vrijeme zadržati izvan fokusa.

Croatia osiguranje, najveći osiguravatelj na domaćem tržištu – jedna je od rijetkih državnih tvrtki koja funkcionira prema potpuno tržišnim uvjetima i ostvaruje dobre rezultate. Iako se često nagada o privatizaciji, s obzirom na dobre rezultate realno, osim zbog brzog namicanja sredstava, nema razloga da se prodaje zlatna koka.

Janaf – Jadranški naftovod, premijer i ministar gospodarstva prije dolaska na vlast okarakterizirali su kao tigra i stratešku kompaniju koju treba privatizirati javno, kao i Inu. Ipak, kako bi se izbjegla situacija koja je nastala s naftnom kompanijom, zasad bi najbolje bilo da se Janaf jednostavno pusti da radi kao državna tvrtka.

Hrvatska pošta, tvrtka koja je zahvaljujući restrukturiranju uspjela preokrenuti svoj financijski rezultat – ima još puno posla kako bi bila uspješna na zahtjevnom tržištu, ali s obzirom na dosad učinjeno nema razloga da se s uspješnom politikom ne nastavi i da se na HP troše vrijeme i resursi.

Plovput, tvrtka koja održava pomorske plovne putove i, među ostalim, bavi se održavanjem svjetionika, vjerojatno bi dobro došlo malo ‘čišćenja’, ali s obzirom na to da posluje u plusu i ne zapošljava velik broj ljudi na to svakako može pričekati.