U Hrvatskoj je malo tzv. pravih menadžerskih ugovora, većinom su sličniji ugovorima o radu. Ipak, treba ih sastavljati mudro i voditi računa o tome da u njima bude navedeno da se u slučaju otkaza primjenjuju odredbe Zakona o radu i odredi što je s radnim odnosom nakon odlaska menadžera s funkcije.
Prema Zakonu o radu menadžer ne mora biti u radnom odnosu u tvrtki u kojoj je imenovan, pa ni ugovor koji sklapa s poslodavcem ne sadržava sve elemente koje traži Zakon o radu. Odnos menadžera i tvrtke može biti statusnopravni (prema Zakonu o trgovačkim društvima) i ugovornopravni (menadžerski ugovor, ugovor o radu, ugovor o djelu, ugovor o nalogu, ugovor o službi, prokura). Vlasnik ili uprava kompanije sklapa ugovor s menadžerom za kojeg vjeruje da će mu svojim poslovanjem, zalaganjem i znanjem moći ostvariti nešto što on hoće.
To ne mora biti dobit, može biti razvijanje brenda, nove palette proizvoda, izlazak na strano tržište, povećanje produktivnosti. Imenovani menadžer pak mora uvjeriti vlasnike ili upravu da on to može. Hoće li pri tome dobiti dodatne povlastice, to su detalji, iako svi smatraju da su upravo to važni dijelovi menadžerskih ugovora. Takve elemente redovito sadrže tzv. menadžerski ugovori, koji su zapravo ugovori o radu.
Menadžerski ugovor, prema knjizi Esada Čolakovića ‘Menadžerski ugovori – modeli, savjeti i praksa’, najčešće sadržava elemente poput radnopravnog statusa menadžera (raspored na druge poslove i prava iz radnog odnosa), obveze, ovlaštenja i odgovornost uprave, način komunikacije i praćenja izvršenja ciljeva poslovne politike, osnovnu plaću i nagrade za ostvarene rezultate (police osiguranja, obračunana, a neisplaćena retroaktivna potraživanja, realizacija dioničkih opcija), naknadu štete i osiguranje od rizika poslovanja, zabranu konkurencije, moralna i materijalna prava iz intelektualnog vlasništva, način tumačenja, izmjene i raskid ugovora.