Jednostavniji i pravedniji porezni sustav, porezno opterećenje koje neće biti kočnica gospodarskom razvoju, ali neće ugrožavati ni socijalno ranjive društvene skupine, i koji će uza sve to osigurati dovoljno prihoda za financiranje nužnih javnih rashoda – cilj je o kojem se uglavnom slažu sve političke opcije u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj). Stajališta i preporuke struke također su prilično usklađeni do razine tih načela. Nesuglasje i upozoravanje na neželjene popratne učinke počinju u raspravi o konkretnim poreznim mjerama. Poznate su konture izmjena hrvatskoga poreznog sustava koje namjerava provesti nova Vlada. Te se izmjene sažeto mogu sistematizirati u tri područja: snažnije oporezivanje potrošnje, rasterećenje proizvodnih troškova i ravnomjerno oporezivanje poreznih obveznika izravnim porezima.
Jedan poštotski bod povećanja opće stope PDV-a uza zadržavanje jednake razine potrošnje kao u prvih 11 mjeseci 2011. proračunu donosi oko 1,65 milijardi dodatnoga godišnjeg prihoda. Jasno je da je povećanje opće stope PDV-a nemio izlaz u nuždi i da mu je isključivi cilj pribavljanje prihoda. U teoriji oporezivanja poznato je da je lakše povećati neizravne poreze, ali valja računati i na protučinke u obliku povećanja cijena i smanjenja potrošnje. Neželjeni učinci povećanja opće stope PDV-a namjeravaju se ublažiti uvođenjem jedne ili više sniženih stopa kojima bi se oporezivali osnovi životni proizvodi, poput dječje odjeće i obuće. Upravo će to zadati najviše glavobolje novoj Vladi i poslije poreznog administraciji. U osnovne se životne proizvode osim kruha, mlijeka i lijekova, na koje se sada primjenjuje nulta stopa, ubrajaju ulje, brašno, šećer, meso, ali i proizvodi proizvedeni na bazi tih namirnica. Od dječje odjeće i obuće možda su sa socijalnog stajališta važniji dječja hrana i pelene. Osim prehrambenih artikala u životno nužne svakako treba ubrojiti sredstva za osobnu higijenu, čak i neke osobne usluge te… Krug egzistencijalno potrebno tako se nezaustavlja. Bit će silno teško ‘odrezati’ i odrediti koje artikle oporezivati sniženom stopom PDV-a, a koje općom. Valja računati i na lobiranje interesnih skupina proizvođača i trgovaca. Sve to pokazuje da porezna tarifa neće ovisiti samo o matematičkim izračunima.
Vlada će uskoro morati koncipirati izmjene PDV-a koje proizlaze iz zahtjeva EU, od zamjene nulte stope sniženom, koja ne smije biti niža od pet posto, preko uklanjanja poreznih olakšica pri uvozu osobnih vozila za branitelje, poreznog statusa samostalnih umjetnika do oporezivanja građevinskog zemljišta. Višestopni sustav PDV-a kompliciraniji je za primjenu i zahtjevni za porezni nadzor. Postupci poreznog nadzora bit će opsežniji, ali to ne bi smjelo sniziti prag tolerancije na već veliku sivu ekonomiju. Najavljuje postrojenje kriterija za obvezan ulazak u krug poreznih obveznika sa sadašnjih 85.000 kn vrijednosti godišnjih isporuka na dopuštenih čak 262.500 kn objektivno se ne može realizirati u 2012. Kad se poveća ograničenje za obvezan ulazak u sustav PDV-a, smanjit će se broj subjekata koje porezna tijela redovito kontroliraju, ali i otvoriti nov prostor za skrivanje prometa. O tome valja voditi računa.
Regresivni učinci PDV-a mogu se ublažiti manjim poreznim opterećenjem dohodaka, posebno najnižih. Najavljuje se povećanje neporezivog dijela dohotka u obliku korekcije osnovnog osobnog odbitka čak na 3000 kn na mjesec. Prijedloge da se samo nekim poreznim obveznicima poveća neoporezivi dio dohotka (prema informacijama iz medija, samo radnicima koji imaju plaću do određenog iznosa) treba odmah odbaciti jer je upitno bi li prošli ocjenu ustavnosti. Korekciju osobnog odbitka, ako se Vlada odluči za tu mjeru, valja kombinirati sa smanjivanjem marginalnih stopa poreza na dohodak. Iako je od 1. srpnja 2010. najviša stopa poreza na dohodak smanjena sa 45 na 40 posto, uz dodatak prireza i dalje se gotovo pola najviših plaća usteže za plaćanje poreza. Valja razmotriti i prijedloge za smanjenje donje stope sa sadašnjih 12 na 10 ili čak osam posto. Smanjenje poreznih stopa moglo bi rezultirati poželjnim fiskalnim i nefiskalnim učincima od povećanja osobnog odbitka.
Jasno je da oporezivanje isplaćene dobiti nije presudno za prihodnu stranu proračuna, ali jest pokazatelj odlučnosti o postupnom povećanju pravednosti u snošenju poreznog tereta. Ako se od oporezivanja zaštiti godišnji iznos dividende, slično kao pri isplati stipendija ili zarada koje se ostvaruju preko studentskog servisa, otpast će prigovori da oporezivanje dividende ugrožava male dioničare. Zbrojena stopa poreza na dobit i stopa poreza na dohodak koji se plaća pri isplati dobiti trebala bi se izjednačiti s najvišom stopom tarife oporezivanja dohotka. Tako bi se dohodak od kapitala porezno izjednačio s dohotkom od rada, samo bi se oporezivanje provodilo u dva koraka. Širenje oporezive osnovice ne bi se smjelo svesti samo na oporezivanje isplaćene dobiti. Uputno je razmotriti i uklanjanje mnogih poreznih olakšica, od povećanih osobnih odbitaka na područjima posebne državne skrbi do osobnih poreznih olakšica za određene društvene skupine (umirovljenici, sportaši, autori, umjetnici i dr.). Uz to, neki sad neoporezivi primici, od inozemnih mirovina do neoporezivih otpremnina, mogu se kategorizirati kao oporezivi dohodak. Teško je ekonomski i socijalno opravdati sadašnja porezna pravila prema kojima radnik bez uzdržavanja članova obitelji s minimalnom plaćom od 2814 kn bruto na mjesec iz te plaće mora plaćati porez na dohodak, a istodobno se na otpremnine, koje su nerijetko veće od dvjesto tisuća kuna, ne plaća ni lipa poreza i doprinos. Takva porezna pravila nisu pravedna i treba ih mijenjati.
