Između jastoga i zubaca

Možda ćemo za desetak godina na početku godine trebati isplanirati svaki dan u sljedećih 12 mjeseci, unijeti to u globalno superračunalo i uskladiti s prihodima kojima ćemo smjeti raspolagati.

Ako sve manje ljudi bude radilo u tvrtkama i primalo plaću, komu će se prodavati sve veće serije automobila, čokolade ili brijača aparata? Potencijalnih će kupaca, naravno, svakim danom biti sve više. Pa od 1987. do danas broj stanovnika svijeta narastao je s pet na sedam milijardi. Ali što ako oni nemaju radna mjesta, pa onda ni plaće, pa onda nisu ni platežno sposobni? Ako su točne studije koje kažu da informatičke tehnologije ipak ‘ubijaju’ više radnih mjesta nego što ih stvaraju – onda klasične metode nemaju budućnosti za, recimo, desetak godina. Ako se još uzme da je prosjek inteligencije i marljivosti novih generacija ipak ostao na starim razinama, očito je da ne mogu svi raditi na visokim tehnologijama. Domaći menadžer kojeg očito more slična pitanja nedavno je iznio podatak da se predviđa kako će za nekoliko godina broj onih koji zaista trebaju raditi s 30 posto pasti na 10.

E, sada dolazimo do scenarija o kojemu razmišlja kolumnist. Iznio ga je pred desetak slušatelja i samo je kod dva našao na kakvo-takvo razumijevanje. Ostali su prijateljima glavom misleći: ‘O čemu ovaj govori?’ Dakle, tko kaže da budućnost ekonomije nije u povratku planiranja potreba? Pojednostavljeno, tko zna, možda ćemo za desetak godina na početku godine trebati isplanirati svaki dan u sljedećih 12 mjeseci, unijeti to u globalno superračunalo i uskladiti s prihodima kojima ćemo smjeti raspolagati? Pa ćemo sa svojim prijateljima s kojima namjeravamo od 1. do 15. kolovoza ljetovati na Hvaru s pomoću neke buduće socijalne mreže uskladiti jelovnik za večeru u tom i tom restoranu na datum 11. kolovoza u 19 sati. Trebat će odrediti hoćemo li zubaca ili jastoga, hvarski plavac ili drugo vino, Jamnicu ili Studenac…

Naravno da sa stajališta današnjeg potrošača, koji je kralj i zbog kojega su deseci i deseci supermarketa krcati svakovršnom robom, taj scenarij djeluje kao horor. Veliki brat na kvadrat. Istina je da je državno planiranje doživjelo sramotan slom. U SSSR-u su ekonomisti bili izradili međusektorske tablice, a činovnici određivali što će se proizvoditi i trošiti. Posljedica te dirigirane ekonomije bile su nestašice i apsurdni poput onog u Rumunskoj kad je nedostajalo traktora da vuku plugove po poljima. Ali bilo je viška tenkova. Pa su oni služili za oranje. Zastrašujući je primjer i Sjeverna Koreja…

Ali tehnologija je u današnjem razvijenom svijetu otišla naprijed. Danas informatika pruža neslučene mogućnosti planiranja. Minimiziranje zaliha pravilnim izračunom potrošnje tajna je uspjeha najvećih multinacionalnih kompanija. A marketing? Danas je već sasvim prihvatljiv njegov smjer neuromarketinga u kojem se posebnim metodama pokušava dokušiti ponašanje potrošača. Nije potreban velik korak da se potrebe počnu ugrađivati u mozak potrošača. Ili da se pojedine potrebe iz njega počnu brisati.

Zgroženima tim scenarijem mali ‘hint’. Potreba za očuvanjem Zemlje općeprihvaćena je. A koliko se atmosfera onečisti zato što se danas baci bar 30 posto proizvedenih prehrambenih proizvoda? Za koje je potrošeno mnogo CO2. Bi li bilo korisno da se proizvede točno onoliko koliko će se moći kupiti i potrošiti? Možda za desetak godina to i ne bude samo predložak za osrednju SF priču…