Državna tvrtka koja najlakše može naći novog vlasnika. Dvije su dvojbe vezane uz kutinskog feniksa: strah da nova vlast ne smijeni direktora koji je u kratkom roku preokrenuo trendove i vječno pitanje treba li privatizirati tvrtku koja je počela državi donositi dobit.
Petrokemiju, tvornicu gnojiva i kutinsku najvredniju imovinu, s pravom se može reći da je pravi Veli Jože hrvatske industrije. S pravom se može reći i da ‘div iz Kutine’ nije samo floskula. Tvrtka u većinskom državnom vlasništvu (50,63 posto) pod odlučnom i čvrstom rukom predsjednika Uprave Josipa Jagušta ponovno je, naime, počela disati. Pokazali su to i prošlogodišnji financijski rezultati.
Kada smo prije godinu dana donosili godišnje proračune, oprezno smo planirali dobit od 5,2 milijuna kuna jer smo iza sebe imali dvije godine relativno visokih gubitaka. U prosincu smo ušli u razdoblje nesezone i pada cijena na svjetskom tržištu, ali prema preliminarnom rezultatu za prvih 11 mjeseci objavili smo dobit od 129 milijuna kuna. Dakle, 2011. ocjenjujemo vrlo uspješnom – ističe Jagušt.
Zamjerku radu upravljačke strukture, koja je inače prilično zatvorena za javnost, teško je naći, pa tako i odabranoj strategiji kojom su postigli začuđujući uspjeh. Uvažavajući ograničenja u potražnji na domaćem tržištu, odabrali su optimalan asortiman proizvoda i maksimizaciju prodajnih rezultata na izvoznim tržištima (izvoze na gotovo sva svjetska tržišta, a glavna su im zemlje regije, Srednje Europe i Mediterana). To je bio, priznaje Jagušt, dodatan izazov za menadžment i sve zaposlene jer svjetsko tržište prihvaća samo vrhunsku kvalitetu, precizne rokove isporuke i konkurentne cijene.
Primjerice, cijene gnojiva na svjetskom su tržištu rasle, ali rasle su i ulazne cijene sirovina, osobito plina. Plin je, inače, ključ njihova poslovnog rezultata i godina su bili suočeni s problemom nedostatka plina u zimskim mjesecima te su trpjeli posljedice neizgrađenosti hrvatskoga plinskog sustava. Svježija je vijest da su potkraj 2011. potpisali dvo-godišnji ugovor za isporuku prirodnog plina s Ininom tvrtkom Prirodn plin.
- U 2011. prvi smo put ugovarali plin na raspisanom međunarodnom tenderu i cijenimo što smo ostvarili određen pozitivni pomak za 2012. Još nismo zadovoljni onim što je napravljeno u regulativi, pa smo morali izabrati samo jednog dobavljača za relativno veliku količinu od oko 650 milijuna kubičnih metara na godinu. Uz neke regulatorne prilagodbe možda smo mogli izabrati drukčije – smatra Jagušt.
Nadalje, na unutarnjem su planu osigurali kontinuitet rada pogona te su nabavljajući sirovine s podrijetlom udovoljili carinskim zahtjevima EU, što je utjecalo na povećanje prihoda.
Petrokemija će u 2011. imati solidnu profitabilnost uz prihode od tri milijarde kuna, i to pretežno od izvoza – napominje Nenad Bakić, peti najveći dioničar Petrokemije s udjelom od četiri posto.
Tvorica je vrlo efikasna, dodaje, zaostaje samo sedam do osam posto za onima s najnaprednijim tehnologijama, a 30-ak je posto efikasnija od konkurenata na Istoku koji imaju jeftiniji plin. I kvaliteta proizvoda je odlična; proizvode serije čak za norvešku Yaru, vodeću svjetsku tvrtku u umjetnim gnojivima – Mercedesa u toj branši. Bakić hvali i Željka Klausu, predsjednika Nadzornog odbora, koji je navodno velikim dijelom zaslužan za Jaguštov povratak na čelo Petrokemije sredinom 2010. Klaus opisuje kao sindikalista starog kova, izrazito utjecajnog i uvaženog, istodobno poslovno realnog, koji iskreno i tvrdo brani interese radnika, ali zna da jedino profitabilnost tvrtke jamči sigurnost i prosperitet.
Važno je napomenuti da tvrtka s više od dvije tisuće zaposlenih u uvjetima krize u gospodarstvu nije smanjivala plaće niti davala otkaze.
Napeti odnosi na relaciji Nenad Bakić – obvezni mirovinski fondovi koji ukupno imaju 15-ak posto udjela u Petrokemiji dobro su poznati investicijskoj javnosti. Bakiću je nevjerojatno ponašanje nekih obveznih mirovinskih fondova koji su kupovali Petrokemijinu dionicu po znatno višim cijenama nego sada, dok se vrlo loše upravljalo i bilo je gubici, a u posljednjih godinu i pol nisu kupili nijednu. Teško mu je, kaže, procijeniti je li u pitanju realna procjena o neisplativosti ili neprikladnosti ulaganja, neman ili možda neznanje.
- Zanimljivo je da je jedini kupac u 2011. bio AZ fond, koji je i dionicu Ine jedini kupovao po diskontnim cijenama prije žestoke navelo po mnogo višima. Mirovinci su pak ugorali čak dva svoja člana u Nadzorni odbor Petrokemije. Budući da je to vrlo malen udjel u njihovoj imovini, a i na skupštini su bili vrlo pasivni, pitam se koja je svrha njihova sudjelovanja u NO-u – oštar je Bakić.
Da neke informacije o kupnji dionica ne odgovaraju istini, štuj je odgovor Damira Grbac, predsjednika Uprave Raiffeisen mirovinskog društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondom. Odgovor iz PBZ Croatia osiguranja malo je konkretniji: – Kad smo kupovali, dobro smo procijenili da će tvrtka u sljedećem razdoblju bolje raditi. Već smo sad vlasnici gotovo pet posto tvrtke, članovima ostvarujemo 32,05 posto apsolutnog povrata i ne vidimo zbog čega bismo trebali još kupovati. Zar zato da bi netko mogao prodati svoju poziciju? – pitaju.
