Tri načina za pretvaranje državnih tvrtki u novac

Kad je iz Vlade procurila ideja o monetizaciji HAC-a, hidrocentrala i Hrvatskih šuma, pojam je preko noći ušao u modu. Čačić ne namjerava tiskati novac, nego stvarati ga na drugi način.

Da je politika skliska i komplicirana, ali i da određenu količinu muteži nosi u ekonomiju kad je takne, najbolje se može vidjeti na primjeru jedne riječi – monetizacija. Koliko je puta samo posljednjih dana izgovorena i napisana ta riječ, trebalo bi biti jasno kao dan o čemu se radi. Ipak, čak i neki ekonomisti reći će da nisu sigurni na što točno misli novi ministar gospodarstva Radimir Čačić kad govori o monetizaciji (a zna se da pokusni baloni o monetizaciji doljeću iz njega kuta).

Monetizacija je ušla u uporabu još za prošle vlade, kad je u gospodarskom programu predviđeno smanjenje nelikvidnosti podmirenjem dugova ‘upotrebljavajući sve oblike financiranja i monetizacije’. Već su se tada neki zabrinuli da bi se moglo raditi o tiskanju novca jer monetizacija, najjednostavnije rečeno, znači stvaranje novčane mase, bilo tiskanjem novca bilo izdavanjem obveznica.

Gotovo dvije godine poslije ponovno je postala ključna riječ kad su svi mediji prenijeli ekskluzivnu informaciju Jutarnjeg lista da ‘u Vladi ubrzano razmatraju mogućnost monetizacije Hrvatskih autocesta, hidrocentrala i Hrvatskih šuma.’ Objašnjeno je da se pod monetizacijom ne podrazumije privatizacija, odnosno prodaja pojedinih gospodarskih resursa, nego njihovo davanje u dugoročnu koncesiju. Ali zašto se onda ne upotrebljava izraz ‘davanje u koncesiju’, nego se govori o monetizaciji?

Vjerojatno je riječ o amaterskoj uporabi tog pojma u smislu pretvaranja imovine drugog oblika u novac. Ne treba uvesti taj pojam da bi se nešto objasnilo. Riječ je samo o stvaranju dojma da se našlo novo rješenje – oštar je ekonomist Ljubo Jurčić. Sve češće uporabu tog pojma uspoređuje i s uvođenjem pojma javno-privatnog partnerstva koje se svojedobno predstavljalo kao velika stvar iako je, zapravo, riječ o više od 30 vrsta ugovora između privatnih tvrtki i države.

Da se pojam ‘monetizacija’ sigurno upotrebljava neprecizno, ili barem tako da o tome na što se uistinu misli nema konsenzusa, nije se teško složiti. Općenito, kao da je postignut dogovor da je monetizacija pretvaranje u novac, pa se nitko i ne trudi objasniti javnosti što to točno znači i kako će se taj novac ‘stvoriti’.

Ako je točno da se monetizacija podrazumijeva u kontekstu u kojem je podrazumijevaju svjetski financijski krugovi, riječ je, ipak, o mnogo kompleksnijim pitanjima. Monetizacija je iskočila kao pojam koji se razmatra u posljednje vrijeme jer su države vlasnice infrastrukture koja se može dobro unovčiti. Termin ‘monetization financing’ sve se češće može čuti u svijetu. Ni ideja s mirovinskim fondovima nije slučajna ni izmišljena u Hrvatskoj, nego je preuzeta izvana – smatra Hrvoje Stojić, direktor Ekonomskih istraživanja u Hypo Alpe-Adria banci.

Prema njegovu tumačenju, osnovna je razlika između monetizacije i običnog davanja u koncesiju ekspeditivnost jer u slučaju monetizacije novac dolazi odmah. Radi se s procijenjenom sadašnjom vrijednošću budućih novčanih tokova. Dakle, nešto poput varijante ‘dobij gotovinu odmah’ (‘get cash now’) za države, jer procjenjuje se koliko će projekt stvoriti sredstava. Na temelju toga radi se izračun i netko drugi preuzme taj rizik. Naravno, računica je druge strane takva da osoba koja ulaže sredstva zapravo preuzme rizik i pokupi vrhnje, a prva strana, u ovom slučaju država, odmah dobije siguran priljev.

Kako bi to funkcioniralo na primjeru Hrvatskih šuma? Možemo zamisliti da se potpiše ugovor na sljedeći način: procijeni se da Hrvatske šume imaju potencijal da se (bez izazivanja štete) ostvare prihodi od npr. 500 milijuna eura i dobit od 10 milijuna eura na godinu. To bi značilo, za usporedbu, 65 posto veći prihod od onog koji su Šume ostvarile u 2010. i tri puta veću dobit. U takvoj situaciji država odlučuje potražiti nekoga tko bi bio spreman baviti se tim poslom, uložiti novac, preuzeti rizik da možda neće uspjeti postići maksimum zarade i platiti za to šest milijuna eura godišnje koncesije. Kad se sklopi takav ugovor, veliki investitor može odlučiti monetizirati ga, odnosno na temelju takva čvrstog ugovora isplatiti odjednom gotovo cijelu njegovu vrijednost. Naprimjer, ako je ugovor potpisan na 20 godina, a kompanija se obvezala plaćati državi šest milijuna eura na godinu, ukupna je njegova vrijednost 120 milijuna eura. Naravno, budući da je riječ o novcu koji tek treba dobiti, i to na dugi rok, njegova je sadašnja vrijednost manja pa npr. banka može ponuditi državi isplatu vrijednosti od 105 milijuna eura.

Iako su sve te brojke samo ilustracija, jasno je da u takvoj situaciji država odjednom dobiva velik priljev novca, što svakako izaziva pozitivan učinak u proračunu, u koji Šume sad uplaćuju samo tri milijuna eura na godinu.

Ipak, ne treba se zavaravati. Iako je riječ o ne posve jednostavnom procesu, sve se svodi na davanje koncesije. Ono što se poslije u financijskim institucijama radi da bi se od faze koncesije došlo do faze većega pojedinačnog novčanog iznosa koji se slijeva u proračun zapravo je manje važno. Dakle, unošenje elementa monetizacije kao čarobnog rješenja zapravo je samo prodaja magle. Ključno pitanje u toj mogućnosti, dakle, nije monetizacija, nego koncesije.

Dosadašnje iskustvo pak pokazuje da hrvatske vlade, bile one lijeve ili desne, nisu sklene otkriti javnosti koliko zarađuju na koncesijama. Zapravo, u cijeloj povijesti ove mlade države još se nije dogodilo da ministar otvoreno prizna koliko se u državni proračun slijeva novca od npr. rudnog bogatstva. Od 1993. do 2006., unatoč obvezi da to učini, nijedan ministar financija čak nije donio pravilnik o registru koncesijskih ugovora. Onda je to učinio sad već bivši ministar Ivan Šuker, ali iznos pojedine koncesije i dalje je ostao javnosti nedostupan podatak.

U takvoj situaciji, u kojoj građani, čini se, jednostavno ne smiju znati koliko novca od javnog dobra dolazi u proračun, ulazak u nove koncesije, pogotovo dugoročne, može se i mora uvjetovati potpunom transparentnošću. Naravno da je lakše potpisati ugovor i onda, kad je stvar gotova, podnijeti eventualni bijes javnosti nego igrati s otvorenim kartama, ali u praksi jedne (uskoro) članice Europske unije prioritet je prava, neponuđena istina.

Osim toga, ne treba komplicirati. Samo su tri načina na koji se državne tvrtke mogu ‘pretvoriti u novac’. Prvi je dovesti ih u red pa da počnu zarađivati. Taj je, čini se, najmanje prihvatljiv. Drugi je prodati ih, a treći dati u koncesiju dijelove za koje postoji ta mogućnost. Osim kombinacije tih modela realnoga četvrtog načina nema.

Budući da se dosad pokazalo kako država nije u stanju provesti u djelo prvi način, a ono što je javno dobro (a to su upravo HAC, Šume i hidrocentrale) ne smije prodati, ostaje mogućnost koncesija. Hoće li se monetizirati ili neće, zapravo je manje važno za hrvatsku javnost. Mnogo je važnije tko će i kako sastaviti ugovore. Nije manje važno koliku će pritom moći dobiti i tko će kontrolirati što radi Čačić koji, prema svemu sudeći, upravo sebe smatra stručnjakom za koncesije. Ne zato što on to možda nije. Negd zato što je i prečesto hitnost u Hrvatskoj bila izlika za aljaku brigu za nacionalne interese. Budući da od ‘obiteljskog srebra’ više nije ostalo mnogo, Hrvatska mora pronaći vremena za čitanje sitnih slova u ugovoru, kakva god bila gospodarska situacija.