‘PROLAZI SVE’ U GAVELLI Narativno, intimno, čak i pomalo melodramatično

Oliver Frlić, produktivni redatelj koji se dokazao na domaćoj i regionalnoj sceni, napokon je dobio režiju i u nekom od ‘službenih’ kazališta. S ‘Prolazi sve’ potvrdio se kao izvrstan redatelj koji dobro zna što gdje prolazi, pa tako i u repertoarnim (manje radikalnim) kazalištima.

Nakon što se potvrdite kao kvalitetan i produktivan autor na domaćoj nezavisnoj kazališnoj sceni, zatim s nekoliko uspješnica u cijeloj regiji te nekim čudom i preživite nekoliko domaćih kazališnih festivala, vrijeme je da vas napokon i repertoarna gradska kazališta puste na svoj teritorij. To se upravo dogodilo Oliveru Frliću koji, iako je već nekoliko sezona jedna od rijetkih i zaista upornih i zanimljivih redateljskih pojava, nije dugo imao otvorena vrata na većinu većih scena, s iznimkom Zagrebačkoga kazališta mladih. A Frlić je već više puta dokazao da dobrom redateljskom tehnikom može ostati vjeran svojoj vlastitoj estetici te zadovoljiti kazališnu publiku koja inače dolazi na Krležu ili Shakespearea.

Dakako, nije to onaj Frlić koji namjerno provokira ili skandalizira, poput onog u ‘Bakhamu’ ili ‘Buđenju prošća’, niti onaj čija redateljska metodologija od najmanjih scena, poput one &TD-ova SEK-a, radi dramski spektakl s naslovima poput ‘Gospođice Rice’, mnogo prije geopolitike bila je glazba’ ili nedavnog ‘Mrzim istinu’. Jedan od razloga zasigurno je izbor teksta – radi se o novom djelu dramskog pisca i Gavellina kućnog dramaturga Dubravka Mihanovića, čija nenametljiva estetika uglavnom počiva na razrađenim odnosima između protagonista i vrlo osjetnom protoku kazališnog vremena. To pogotovo ne iznenađuje u drami ‘Prolazi sve’, koja se bavi onom sporom, neglumuroznim, posljednjom etapom života, kada svi ostare, završe po staračkim domovima, gdje s problematičnim vidom i još problematičnijim kukom čekaju neupitno i gdje je jedina moguća utjeha od potpune samoće u sjećanjima, religiji, trivijalnim svađama štićenika doma i slobodnim aktivnostima kao što su tečajevi plesa za umirovljenike.

Iako Mihanovićev tekst obiluje suptilnim humorom, koji je katkad podcrtan agresijom i ironijom specifičnom za njegova redatelja, u njemu ipak prevladava osjećaj melanholičnosti, sjeti – i konačnosti. I to je možda jedino što ljubitelja Frlićeva rada može odbiti od ove predstave – ako vas ne zanima kazalište koje je narativno, intimno, pa čak i pomalo melodramatično i klišeizirano u svojem portretiranju problematike smrtnosti i prolaznosti, teško da će vas ‘Prolazi sve’ oduševiti.

Ako ipak naginjete prema standardnijem repertoarnom kazalištu, koje obiluje emocijama, vjerojatno ćete kao mnogi nakon predstave izaći van sa suzama u očima. Element koji će se vjerojatno svidjeti svima zasigurno je minimalna, ali vrlo efektna te funkcionalna koreografija Irme Omerzo, koja je zapravo oživila mnoge scene koje inače ne bi funkcionirale, spretan odabir glazbe u suradnji s Franom Đurovićem i Revolution is my boyfriend te glumačka ekipa Gavelle koja se ponovno potvrdila kao zaista prvorazredna – kad ima nekoga tko će ih voditi. U svakom slučaju ‘Prolazi sve’ i dalje potvrđuje Frlića kao izvrsnog redatelja, koji jako dobro zna što gdje prolazi, pa tako i u repertoarnim (manje radikalnim) dramskim kazalištima. Pa tko voli – nek’ izvoli.