Protivnici rezanja

Režući proračun, Vlada će morati slomiti neke socijalne skupine i pritom sačuvati potražnju. Socijalni kriterij tu je manje važan, iako najosjetljivije skupine ne bi trebalo dirati.

Analitičar Ante Babić podsjeća da je dosadašnji neracionalni rast potrošnje rezultat lošega makroekonomskog menadžmenta u posljednjih nekoliko godina, a njegov kolega Damir Novotny kaže da bismo, gledajući ekonomsku logiku, proračun trebali smanjiti zapravo na 85 milijardi kuna, koliko je iznosio prije Sanaderove vlade, te rezati troškove onima zbog kojih su rasli. Unatoč logici to bi bilo prerađivano i za najradikalnije pristaše rezanja jer se osim o subvencijama državnim poduzećima radi i o direktnim plaćama u državnoj upravi, školstvu, zdravstvu i drugim područjima koje treba smanjiti, no vezane su za kolektivne ugovore pa će i pravna bitka biti veoma teška. S druge strane, Novotny smatra da se mora rezati postupno jer su državne plaće jedan od važnijih faktora održavanja potražnje. Ruku na srce, Vlada će se morati izravno konfrontirati sa sindikatima, a pravnu bitku za promjenu kolektivnih prava vjerojatno će preusmjeriti na teren na kojem može isprobati najjače oružje. Radi se o promjeni Zakona o državnim službenicima te dviju uredbi i odluke o višini osnovice, čime bi bio otvoren put za nove kolektivne ugovore, ali i za otpuštanje viša zaposlenih.

No nije Vlada jedini poslodavac i njezin rat sa sindikatima mogao bi buknuti na mnogo široj fronti, jer bi se na isti način trebao mijenjati i Zakon o radu (ZOR) za što se već dulje zauzima poslovni svijet. Na svaki spomen rezanja troškova sindikati su skakali na noge, a prethodne vlade odstupale, pa se jednako može očekivati u slučaju ZOR-a. Pokazuje to i predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever: ZOR treba mijenjati, ali ne onako kako se ponovno pokušava nametnuti u javnosti, dakle ne njegova daljnja fleksibilizacija koju često guraju razni ‘stručnjaci’, a u što ubrajaju i olakšavanje otpuštanja radnika, već snažnija zaštita i dalje obespravljenih radnika. Ako bi se pokušalo suprotstaviti gnjevu sindikata i radnika ne samo da je moguć nego je jedini logičan odgovor – kaže Sever.

ZOR bi trebao biti, smatraju pak u HUP-u, fleksibilniji za poslodavce ako Vlada, osim mjera štednje, želi potaknuti rast. Na kraju takav će se potez opet slomiti preko leda zaposlenika, pa ne treba isključiti pakt granskih sindikata s kolegama iz državne i lokalne uprave. To bi bio pakt iz čistog interesa, nimalo iz solidarnosti jer, kako kaže politički analitičar Davor Gjenero, zaposleni u privatnom sektoru zapravo su oni kojima su prava nezaštićena.

Hrvatska je u paradoksnoj situaciji jer oni koji uživaju zaštitu socijalnih prava imaju pretjeranu zaštitu, a velik dio zaposlenih, i to onih najproduktivnijih, nema nikakve zaštite. U javnom je sektoru nužna radikalna fleksibilizacija rada, smanjenje broja zaposlenih, uklanjanje privilegija i apsolutna zaštita radnih mjesta. Sindikati se samo donekle brinu za prava najproduktivnijeg dijela zaposlenih, a blokadom rasprave o Zakonu o radu i onim nepojmljivim blokiranjem mogućnosti otkazivanja istečkih kolektivnih ugovora, koji se produljeno primjenjuju, stvaraju povoljniju klimu za populizam i nerealna očekivanja – ističe.

Privatni sektor ne bi složio s tvrdnjom da su radnici nezaštićeni, no služu se o pretjeranoj zaštiti u javnom sektoru. Predsjednik Uprave i večinski vlasnik Munje Ivan Miloloža kaže da bi trebalo rezati svim socijalnim skupinama, od nezaposlenih do branitelja. U tom smislu podupire i reviziju braniteljskih statusa te ratnih vojnih invalida, a onima kojima se taj status potvrdi treba, naglašava, dati maksimalnu pomoć. Za tu će svrhu biti potrebno što prije aktivirati OIB. Ovdje dolazimo do Novotnyjeve druge kategorije rezanja troškova – socijalnih transfera, odnosno pomoći nezaposlenima, braniteljima, studentima, roditeljima naknada… ali i subvencija poduzećima poput HŽ-a, brodogradnji, poljoprivredi. One, kaže, uglavnom nisu završile u potražnji, nego su sredstva završila u bankama ili u potražnji u inozemstvu, poput poljoprivrednih strojeva. Vlada će odmah morati početi s uvjeravanjem braniteljskih udruga, ali i studenata, što će biti veoma težak posao, te s revizijom socijalnih davanja. Osim toga država brodogradilištima preko kreditnih jamstava i subvencija svake godine daje prosječno četiri milijarde kuna, što je, prema mišljenju vlasnika Tim Kabela Ivana Topčića, nedopustivo.

Desetke smo milijardi potrošili nizašto, umjesto da smo već davno otpustili te ljude koji bi se sigurno snašli u turizmu ili nekom drugom poslu – tvrdi uzravnavano i objašnjava da se tu odmah mora napraviti rez i ostaviti samo onaj dio brodogradnje koji može opstati.

Ogorčen je i zbog stanja u poljoprivredi jer tvrdi da ni u jednoj zemlji ne postoje veća davanja, a manje nadzora, s čime će se teško složiti dokazano nervozni poljoprivrednici. Njegov kolega Dario Puljiz, predsjednik Uprave Spacve, podsjeća da država industrija dobiva samo 65 milijuna kuna poticaja za razliku od poljoprivrede (3,5 milijardi kuna) te brodogradnje, a perspektivnija je od njih. Upozorava da nije bit ukinuti subvencije, već ih usmjeriti onamo gdje su potrebne, a to je razvoj. Razvoj je ključna stvar za ovu kategoriju, u koju se ubrajaju i parafiskalni nameti koji bi se morali smanjiti, čime bi se rasterećilo gospodarstvo.

To bi značilo i manje sredstava za HGK, Hrvatske šume, vodoprivredu, agencije za očuvanje okoliša te ostale kojima se financiraju iz više od 200 parafiskalnih meta. Posljednji morali bi se smanjiti i troškovi to broj zaposlenih jer država ne bi smjela manjak naknaditi iz proračuna, što bi opet povećalo broj nezaposlenika. Pribrojimo li tvrtke s državnim udjelima i državne tvrtke gubitke, poput Hrvatskih autocesta koje će se vjerojatno rješavati koncesijom, ili pak HŽ-a kojem je potrebna subvencija, ali uz definitivno restrukturiranje te smanjenje troškova (da je moguće, pokazali su u njezinoj članci HŽ Infrastrukturi), broj potencijalnih neprijatelja Milanovićevoj ekipi raste. Predviđanja su da će pak najlakše slomiti one koji su vlasnici ili rade u privatnim tvrtkama zrelima za stečaj.

Treća je kategorija rezanja potrošnje u diskreciji ministarstva i tu se očekuje ipak najmanji otpor. Nije u funkciji domaće potražnje, a riječ je o javnim nabavama automobila, računala i ostale opreme koja je uglavnom iz uvoza te o (besmislenim) putovanjima, čime se ne dovodi u pitanje egzistencija zaposlenih, nego njihov komfor.

Unatoč svemu Novotny ne očekuje socijalne nemire kao u Rumunjskoj jer je u Hrvatskoj, koja je dvostruko više trošila, drukčije stanje. S druge pak strane, očito je da još postoji kapacitet za potrošnju, što se pokazalo tijekom nedavnih praznika kada su Hrvati ostavili 600 milijuna kuna na zimovanjima. Ante Babić pak kaže da je cijela filozofija u tome da se na vrijeme počne razgovarati sa socijalnim partnerima, odnosno već sada dok se izrađuje proračun. No nije pitanje hoće li Milanović i ekipa imati hrabrosti ove nužne poteze, već hoće li partiju odigrati do kraja i pobijediti. Neki naši sugovornici sumnjaju u to.