Home / Tvrtke i tržišta / NIKOLAJ GRIGORIJEVIC BRUNIC

NIKOLAJ GRIGORIJEVIC BRUNIC

Čovjek blizak Putinu, Brunič je hrvatskoj javnosti nepoznanica, za razliku od Republike Srpske koju je posjetio nekoliko puta i u koju je Zarubežnjeft investirao. Gdje god se pojavio, a aktivna je na više od 30 svjetskih tržišta, državna naftna kompanija Zarubežnjeft promicatelj je ruskih interesa, zato je i stopiran njezin IPO. Privatnicima država (ipak) ne vjeruje.

Dolazak Nikolaja Grigorijevića Bruniča u Hrvatsku prije tjedan dana izazvao je itekakvu pozornost, ne samo domaćih nego i strane javnosti. Nije to ni neobično jer je riječ o generalnom direktoru ruske naftne kompanije koji je donio itekako zanimljive najave. Prema njegovim riječima kompanija Zarubežnjeft u Hrvatskoj želi uložiti više od 1,1 milijardu eura. Brunič kaže da su Rusi zaključili kako je Hrvatska vrlo zanimljiva za strana ulaganja.

Najveći projekt u kojem Rusi žele sudjelovati u Hrvatskoj ulaganje je u Janafovu infrastrukturu, točnije, u njegove transportne i skladišne kapacitete. Konkretno u suradnji s Janafoom Zarubežnjeft planira graditi produktovod od rafinerije koja je u njihovu posjedu u Bosanskom Brodu (iste one koja stvara onečišćenje koje je već dugo problem Slavonskom Brodu) do Omišlja. Ideja je jednostavna – omogućiti izvoz viška naftnih derivata iz njegovih i Ininih rafinerija koje neće prodati u Hrvatskoj, BiH i okolnim zemljama. U tu su svrhu osnovali i tvrtku Zarubežnjeft Adria, u kojoj imaju 51 posto udjela, Janaf deset, a hrvatski biznismen koji se krije iza švicarske tvrtke White Falcon Holding ostatak.

Najavljeni su i drugi projekti pa bi tako Zarubežnjeft mogao postati i vlasnik benzinjskih crpki koje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini trenutačno drži austrijski OMV. S obzirom na to da je OMV već najavio tu prodaju, a Zarubežnjeft poslao ponudu za preuzimanje njihove prodajne mreže na tom području, sva je prilika da bi se to uskoro moglo dogoditi. Upućeni pretpostavljaju da je poticaj za takav potez ruskim naftnom divu moglo biti to što OMV s Jadranskim naftovodom ima dugoročan ugovor o zakupu kapaciteta i u Omišlju i na Žitnjaku, koji služe za skladištenje derivata.

Poenta je jednostavna – i druga velika ruska naftna kompanija doći će na hrvatsko tržište. O dolasku Zarubežnjefta u Hrvatsku već se nagađalo 2010. kad je Ina prodavala lanac benzinjskih postaja Crobenz koji je tada ipak kupio Lukoil. Ovaj put sva je prilika da će Zarubežnjeft uistinu i doći. Brkati Nikolaj Gregorijević Brunič naime nije samo održao novinsku konferenciju da bi to najavio već je u posjet otišao i potpredsjedniku Vlade Radimiru Čačiću. Posjet je i službeno oglasen, za razliku od prošlog puta kad je Brunić navodno bio u Hrvatskoj kod tadašnjeg ministra Ivana Šukera, ali u tajnosti.

I dok je u Hrvatskoj Brunić novo lice, jugoistočno od Zagreba rado je viđen gost. Naime, predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku ovaj je ruski funkcionar u posjet dolazio najmanje četiri puta. Zapravo suradnja između Dodika i Zarubežnjefta toliko je dobra da su se pojavila i nagađanja kako je kompanija jedan od glavnih financijera njegove političke kampanje. Dodik je tako ruskom ministru energetike Sergeju Šmatku dao čak i odlikovanje ‘za poseban doprinos razvoju gospodarskih odnosa između Ruske Federacije i Republike Srpske te za bolje rezultate i veća dostignuća u afirmaciji Republike Srpske’. Treba li uopće reći da je Šmatko u to vrijeme bio predsjednik Uprave Zarubežnjefta?

Dijelom i kao posljedica tog odnosa, ali i zbog vrlo agresivnog načina poslovanja, Zarubežnjeft se u proteklim nekoliko godina afirmirao kao glavni konkurent Inu u regiji, ponajviše aktivnostima svoje rafinerije u Bosanskom Brodu. Njegov dolazak u Hrvatsku zato bi za Inu mogao biti itekako neugodan.

O samom Bruniću, koji obnaša funkciju generalnog direktora, informacije su prilično oskudne. Na čelu ove ruske naftne kompanije već je malo više od četiri godine, a na to je mjesto došao u prosincu 2007. godine. Po struci je inženjer prometa, a naknadno je diplomirao i doktorirao ekonomiju. Karijeru je gradio u naftnoj industriji na različitim položajima u važnim ruskim kompanijama kao što su Komineft, Rosshelfu, Lukoil… U Zarubežnjeft, gdje je sada, došao je 2002. godine, a prije nego što je postao generalni direktor bio je na pozicijama u odjelima financija i razvoja projekata te realizacije.

Upućeni kažu da su u vodstvu Zarubežnjefta mnogi ljudi bliski najmoćnijem čovjeku u Rusiji, sadašnjem premijeru, a vjerojatno i budućem predsjedniku te zemlje Vladimiru Putinu. S obzirom na to da je Putin i predsjednik Nadzornog odbora Zarubežnjefta, gotovo je sigurno da su Brunić i Putin u dobrim odnosima, jer u suprotnom ne bi mogao tako dugo voditi državnu kompaniju. Uostalom, i kad je Putin u proljeće prošle godine bio u radnom posjetu Srbiji, pa se susreo s Dodikom u Beogradu, tada su ondje bili i ministar Šmatko i direktor Brunić.

Da je Brunić jedan od moćnijih ljudi u Rusiji, svjedoče i događaji od 14. srpnja prošle godine, kad je Medvedev na sastanak u Kremlju po-

Samo nekoliko dana poslije Brunić i Medvedev ponovno su se susreli na ceremoniji na kojoj mu je ruski predsjednik uručio Red časti za njegove doprinos državi. Bruniću je ovo druga slična titula, jer se već prije okitio titulom Časnovog radnika naftne industrije za doprinos razvoju te industrije. Osim toga dobio je i priznanje Vijetnama za doprinos Vietsovpetrovu uspješnom radu i suradnji između Vijetnama i Rusije.

Upravo je ta suradnja najvažnija za Zarubežnjeft, jer je taj zajednički projekt Rusije i Vijetnama, započet još 1981., u ruski proračun otad ulio više od osam milijardi dolara. Danas razne velike naftne kompanije imaju više od 30 ugovora u tom dijelu Vijetnama, ali Vietsovpetro je i dalje vodeći proizvođač nafte u toj zemlji. Štoviše, 80 posto ukupne proizvodnje u zemlji čini ta jedna kompanija, a koliko je proizvodnja bitna za državu, možda najbolje svjedoči podatak da pridonosi između 22 i 25 posto ukupnog BDP-a.

Iako je prema prvobitnom planu projekt trebao završiti 2010. godine, 2006. je dogovoren nastavak suradnje, a dvije godine poslije odlučeno je da će se nakon isteka ugovora priča nastaviti u kompaniji s ograničenom odgovornošću u kojoj će sudjelovati Zarubežnjeft i Petrovietnam. Kompanija Zarubežnjeft uvijek je imala jedan cilj – osigurati ruske interese na svjetskome energetskom tržištu. Tvrtka je tako otkad je osnovana bila aktivna na više od 30 tržišta i sudjelovala je u mnogim stranim projektima vezanim uz naftu i plin koji su bili atraktivni za Rusiju. Čak i na internetskim stranicama Zarubežnjefta stoji da su ‘državni vođe uvijek pridavali posebnu pozornost Zarubežnjeftu i njegovim međunarodnim projektima naglašavajući stratešku važnost stranih ekonomskih aktivnosti u sektoru nafte i plina’.

Da pritom nije bitno tko će ostati nezadovoljan, odlično pokazuje primjer Irana. Bogata iranska naftna polja kompanije su, naime, prestale iskorištavati zbog ekonomskih sankcija protiv te bliskoistočne zemlje. Prije dvije godine ugovor je ipak potpisan između Gazproma i Iranske nacionalne kompanije, ali je u kolovozu prošle godine Iran kritizirao Gazprom zbog odgoda na razvoju polja. Iran je zato za partnerstvo predložio Zarubežnjeft, a uvjeti su već dogovoreni na korporativnoj razini. Jedna od olakšanih okolnosti pritom je bila činjenica da kompanija ionako već radi u zemlji pod međunarodnim sankcijama (Kubi).

U idućem razdoblju bit će zanimljivo vidjeti i što će se s kompanijom događati u Rusiji i kako će to utjecati na njezine poslove izvan matične države. Naime, prošle je godine Brunič najavio mogućnost da tvrtka ide u inicijalnu javnu ponudu dionica nakon 2013. godine. Ipak, Zarubežnjeft je među kompanijama za koje je prije svega nekoliko dana zamjenik premijera Igor Sechin zamolio Putina da odgodi IPO. U pismu u kojem se spominju još dvije naftne kompanije (Rosneft i Transneft) kao i RusHydro i FSK traži se odgoda prodaje obveznica. Naime, program privatizacije za 2012. trebao bi biti odobren do sredine veljače, ali prema mišljenju Sechina, Zarubežnjeft uopće ne bi trebalo privatizirati. Argument za to je jednostavan – ‘kompanija provodi javni zadatak koji se ne može povjeriti komercijalnoj strukturi’. Kako je riječ o uistinu važnom instrumentu ekonomske politike, taj bi zahtjev Putin mogao i odobriti.