Ustavni sud zanemaruje ustavne odredbe koje mu ne odgovaraju

Ustavni sud pogriješio je uvaživši samo članak 48. Ustava prema kojemu dionica ne daje vlasnička prava, a zanemarivši članak 49. koji jamči da se prava stečena ulaganjem ne mogu umanjivati.

Pozivamo poduzetnike da iznesu svoje probleme. Tragom vaših napisu, upućivanjem na apsurde u pojedinačnim slučajevima upozoravat ćemo na nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje Lidera kao pojedince u njihovim nerazmjernim sporovima s glomaznom državnom upravom.

avio se čitatelj Ivan Horvat i dostavio presliku pritužbe na sporost Ustavnog suda. Čitatelj je još 20. studenoga 2007. podnio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, a Ustavni sud do danas mu nije ništa odgovorio. Procjenjujem na osnovi dosadašnje prakse da će u Ustavnom sudu pokušati na sve načine izbjeći rješavanje ovog prijedloga, ako niko drugačije, ono pronalaženjem neke proceduralne ‘kvake’ prema kojoj će prijedlog odbaciti bez razmatranja.

Čitatelj smatra da mu je protivno odredbi članka 49. Ustava (prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti zakonom ni drugim pravnim aktom) većinski dioničar oduzeo dionice kao manjinskom dioničaru na osnovi članka 45. Zakona o preuzimanju trgovačkih društava. Već prije više smo puta pisali o pravu velikih da izvlaste male protiv njihove volje.

Suprotno čitatelju dio gospodarskih pravnika tvrdi da je ‘squeeze out’, kad većinski dioničar s više od 95 posto dionica preuzima trgovačko društvo u stopostotnom vlasništvu protiv volje malih dioničara (s manje od pet posto dionica), u nekim slučajevima poslovno opravdan i potreban radi boljega gospodarenja te da zbog toga mora biti dopušten.

Mnogo veće dvojbe, međutim, izazvao je prijedlog u međuvremenu ipak ukinutog zakona o golfskim igralištima prema kojemu je bila dopuštena mogućnost da se (malom) privatnom vlasniku oduzme zemljište radi interesa drugoga (velikog) također privatnog vlasnika ako gradi golfsko igralište.

Zagovornici problematičnog prijedloga golfskog zakona uvjeravali su javnost da se radi o komasaciji, a ne o tome da ‘velika riba guta malu’. Istina je da se kod komasacija radi o okupljanju zemljišnih čestica, ali komasacija je dopuštena samo ako se radi isključivo u javnom, a ne privatnom interesu. Primjerice, radi gradnje objekata u općem (javnom) interesu, dječjih vrtića, škola, zdravstvenih ustanova, kazališta itd.

I može se unedogled raspravljati o tome treba li u nekim slučajevima ipak dopustiti mogućnost da veliki (privatni) vlasnik izvlasti malog (privatnog) vlasnika protiv njegove volje. No čitatelj Horvat imao je pravo kad upozorava na kontradiktornost s Ustavom.

Ustavnu odredbu prema kojoj se prava stečena ulaganjem kapitala (primjerice u dionice) ne mogu umanjivati zakonom ni drugim pravnim aktima ili treba brisati u cijelosti ili nadopisati i precizirati dopušteno izuzetke. U protivnom samo će se naivci upustiti u ulaganja ako im ulagačka prava može umanjiti ili oduzeti veći ulagač.

Izvlašteni mali dioničari pokušali su i na Ustavnom sudu osporiti odredbu Zakona o trgovačkim društvima prema kojoj je velikima dopušteno izvlaštenje malih dioničara protiv njihove volje. Ustavni sud odlučio je u korist velikih dioničara, ali uz izdvojena mišljenja čak dvoje sudaca, suterinje Emilije Rajić i tadašnjeg predsjednika Ustavnog suda Petra Klarića.

U izdvojenom mišljenju dvoje ‘manjinskih sudaca’ prigovorilo je ostalim ‘većinskim sudima’ da su ocijenili da nijedan dioničar nema pravo vlasništva nad svojom dionicom i da stoga nisu povrijeđena njihova prava iz članka 48. Ustava prema kojemu se jamči pravo vlasništva. No u toj su odluci zanemarena prava iz članka 49. Ustava kojim se jamči da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjivati zakonom ni drugim pravnim aktima, a dionice su pravo stečeno ulaganjem.

‘Squeeze out’ milom ili silom

Pravo glavnog dioničara da može prisilno izvlastiti manjinske dioničare (‘squeeze out’) načelo je američkog prava. To je načelo u izravnoj suprotnosti s europskim pravnim sustavima, zbog čega je u većini europskih zemalja uvedeno u zakonodavstvo s poduljim razdobljima odgođene primjene radi prilagodbe ostalih valjanih propisa. U Hrvatskoj je to načelo uvedeno 2003. izmjena Zakona o trgovačkim društvima bez ikakve prilagodbe drugih zakona ili Ustava.