Hrvatska ne može do obrazovne politike bez ekonomske strategije

Kad povučemo nužnu paralelu između broja stanovnika i zaposlenosti, dobivamo porazne podatke: demografski potencijali sve su veći ograničavajući čimbenik daljnjega privrednog razvoja. Od početka 1991. do kraja 2010. u Hrvatskoj je umrlo 151.026 osoba više nego što se rodilo, što znači da smo ‘izgubili’ dva grada veličine Karlovca ili Zadra. Posljednjih nekoliko godina broj živorođene djece u Hrvatskoj stabilizirao se na razini od otprilike 43.500. Broj umrlih u prosjeku pak premašuje 52.000 stanovnika. Stručnjaci predviđaju da će Hrvatska 2050. imati samo 3,5 milijuna stanovnika.

Država smo s najnižom stopom radnoaktivnog stanovništva. Radi samo 1,48 milijuna stanovnika od otprilike 3,77 milijuna potencijalno radnosposobnih. Drugim riječima, 54,6 posto stanovništva potencijalno sposobnog za rad privremeno je ili trajno izvan tokova zapošljavanja. Godinama imamo neprekinitu visoku stopu nezaposlenosti, što je javna pljuska kreatorima ekonomske politike koji nisu znali (ili nisu htjeli) stvoriti preduvjeti da se riješi taj strukturni problem.

Hrvatska je, iza Irske, zemlja s relativno najviše iseljenika u 20. stoljeću. Kod nas je također zabilježen najsporiji rast stanovnika od svih europskih zemalja i prva smo europska zemlja u kojoj je 1968. stopa fertiliteta pala ispod 2,1 – i nikad više nije porasla. Istodobno ukupno stanovništvo u prosjeku stari. Prema međunarodnoj klasifikaciji starim se stanovništvom smatra ono među kojim je udio osoba starijih od 65 godina veći od sedam posto. Prema zadnjem je popisu u Hrvatskoj taj udio 17,2 posto.

Godinama se upozorava na demografsku neravno-težu i nepovoljan utjecaj na ekonomska kretanja, ali ni u tragovima se ne naziru elementi drukčije pronatalitetne politike. Pritom se zaboravlja na to da je pronatalitetna politika poticaj za ‘proizvodnju buduće radne snage’.

Struktura nezaposlenih odražava sve slabosti obrazovnog sustava, koji je godinama zapostavljao proizvodna zanimanja. Hrvatska danas zapravo nema potreban potencijal takvih radnika za bilo kakav širi investicijski ciklus. Godinama se uništavao kult rada, razvijajući do besmisla tezu kako se kod nas ništa ne isplati proizvoditi i da je naša ‘svijetla budućnost’ samo u razvoju usluga. Danak toj glupoj tezi obilno plaćamo.

Očito je da nam nedostaje visokostručan kadar u elektrotehnici i računalstvu pa strojarstvu. Nedostaju kvalificirani građevinski radnici, tesari, zidari, elektrozavarivači, ali sve više i strojobravari, tokari. Ukratko, nedostaju specijalizirani radnici, majstori određenih struka koji su pravi nositelji industrijske proizvodnje i bez kojih nije moguć kvalitetan proizvod, ali ni ukupan razvoj. Analiza strukture radne snage koja se nudi preko Zavoda za zapošljavanje pokazuje da više od 80.000 ljudi nije osposobljeno za bilo kakve poslove osim za pomoćne. Najbrojnija skupina nezaposlenih pak vrlo teško pronalazi posao, osobito u uvjetima u kojima industrija i obrtništvo smanjuju svoje prihvatne kapacitete.

Uzrok je ozbiljnom raskoraku između ponude i potražnje radne snage u tome što su dugoročan razvoj privrede i smjerovi njezinih kretanja kod nas potpune nepoznanice. Logično je da se prema utvrđenim ciljevima i smjerovima priprema i potrebna kvalifikacijska struktura budućih zaposlenika, što kod nas nije slučaj. Potpuno je drukčija struktura budućega kadra potrebna ako se razvijamo u smjeru tradicionalne ili pak suvremene tehnologije. No i u jednom i drugom slučaju potrebna je – ravnoteža.

Jedno je ipak jasno: nema ozbiljnoga novog zapošljavanja bez nove proizvodnje. Jedino ona može apsorbirati dio sada raspoložive i buduće nove radne snage. Napokon, u prerađivačkoj industriji Hrvatske bilo je 1990. godine 562.000 zaposlenih; danas ih je (sam) oko 212.000. Gotovo je tragično i groteskno da se npr. na Zavodu nudi 17.787 strojara i brodograditelja a da se istodobno traži samo 95. Ili stručnjaka za elektrotehniku, pri čemu je omjer nuditelja i tražitelja 6148 prema 35.

Jasno, ta neravnoteža pokazuje da su u tim uvjetima znatno teži, složeniji i hitniji problemi sve izrazitije oskudice radnosposobnog stanovništva, adekvatno kvalificirane radne snage i razumnog ukupnog privrednog razvoja.