Još je jedan skup u Davosu došao i prošao, je li kapitalizam spašen?

Još je jedan skup u Davosu došao i prošao, je li kapitalizam spašen? Potraga za strategijom izlaska i dalje traje. Davos je šarmantna kontrolna točka na kojoj se sukobljavaju različite teorije o krizi, ali i moguća rješenja. Teorija koju zagovara N. Roubini govori o državnoj intervenciji i poticajima. S druge strane europski pristup govori o fiskalnoj trezvenosti, o uravnoteženju financijskih tokova. No iza svega stoji tanka i nevidljiva, ali moćna linija svjetske konkurentnosti – tko je koliko dobar, tko je koliko efikasan. U uvjetima krize pozicije unutar Europske unije često su dijametralno suprotne. To govori da su u proteklom razdoblju različiti modeli ponašanja kreirali današnje stanje. Tako je Davos iznimna prilika da se i jednom širokom krugu ljudi koji su izvan ekonomije rasvijetle i pri bliže dileme, rješenja i rizici. No ne možemo očekivati da će se jednostavno propisati recepti i da će sve za tjedan dana izgledati drugačije. Davos je misiona radionica koja često postavlja više pitanja nego što pruža definitvnih odgovora.

Koliko to lamentiranje o pogreškama i zamkama kapitalizma uopće ima smisla? Davos, kao svjetski ‘brainstorming’, mjesto je na kojem se propitkuju moguća rješenja u odnosu na isto tako nejedinstvene ocjene stanja. Ali ako govorimo o donošenju odluka, G20 sigurno je mnogo više mjesto odlučivanja nego što je to Davos. Odluke idu preko znatno čvršće strukture u kojoj sudjeluju predsjednici vlada i država te MMF. Davos je softver, analiza stanja i predlaganja rješenja. Ali proces odlučivanja vezan je uz EU, G20, SAD…, snažne ‘decision makere’.

Ali unatoč tomu što Njemačka vuče Europu, Angela Merkel nije dobila puno bodova? Logično. Kako voljeti onoga tko nameće pravila igre kojih se tada mora držati? Ni u školi nisu odviše popularni nastavnici koji zagovaraju red, rad i disciplinu u odnosu na one koji na to gledaju kao na slobodan, kreativan proces, ali često i bez odgovornosti. Zahtjevi koje upućuje, uvjetno rečeno osoba, ali u smislu jedne koncepcije, nailaze na otpor. Zahtjevni su, a istovremeno znače i preraspodjelu političke moći. No postoji i alternativa: što su druge opcije i kako da se pronađe ona koja je istovremeno i realistična. Da se uvaži što više specifičnosti pojedinih država, ali da istovremeno počnu funkcionirati i neka nova pravila igre koja moraju prevenirati nove krize. Sada su već i najavljenja u Bruxellesu počevši od 1. srpnja 2012.

Nekako su sada posebno zaoštrene suprotnosti, rezanje ili stimuliranje potrošnje? Točno. Dileme su makroekonomsko, ali su istovremeno kutovi gledanja različiti ovisno o interesnim pozicijama. Ne može se za Portugal ili Grčku smatrati da su sigurna luka kao što je to još SAD i njegova valuta: dolar. Svaka nova emisija dolara završava bez znatnije inflacije na domaćem tržištu i apsorbiraju je bilo svjetski igrači, koji taj kapital dalje plasiraju, bilo devizne rezerve pojedinih zemalja. Kada ste veliki, tada ste partneri svojim vjerovnicima, ali ako ste mali, ta solidarizacija ne postoji. I svatko u vama vidi svoj potencijalni problem i nastoji se osigurati dvostruko više nego što bi inače.

Načelno gledano, Amerika troši, Europa štedi, ostali rastu, poput Kine, Indije itd. Kad je kriza počela, lansirana je ova rečenica: ‘Kada Amerikanci prestanu kupovati televizore proizvedene u Kini, tada kineske tvrtke prestaju kupovati njemačku opremu za proizvodnju televizora – i počinje globalna kriza.’ Dakle, pad kupovne moći u Americi ruši proizvodnu bazu u Kini i proizvodnu i izvoznu bazu u Njemačkoj. U toj anegdoti ima mnogo istine. Njemačka je snažan proizvođač proizvoda s visokom dodanom vrijednošću i s time se može održavati osobni standard i ostvarivati viškove kojima mogu pomoći drugima. Industrijska baza stvorena u Kini nema toliku dodanu vrijednost, no zato je to ekonomija razmjera. Kad se gleda svjetska lista izvoznika, u pravilu se te tri zemlje smjenjuju, one daju ton ukupnim ekonomskim događajima.

Vodeći ekonomisti, mahom Amerikanci, Europi poručuju da rezanjem srila u propast? Često to tvrde, no pitanje je globalne validnosti te teorije. Taj recept ima svoju snagu poruke, no pitanje je tko će svima staviti na raspolaganje taj svježi kapital za deficitarno financiranje. Time dolazimo do rejtniških agencija koje sve veću izloženost kreditiranju, a bez perspektive gospodarskog rasta, smatraju suspektnom. Jer postavlja se pitanje održivosti takva zaduživanja, tako prepoznatljivo u slučaju Grčke, Portugala, Italije, Španjolske… Što je to pak zajednička ekonomski politika EU, koja je uloga Europske središnje banke… To su sve nova pitanja ne samo za Davos. Često je riječ o redoslijedu poteza i prioriteta i pri tome svatko to važe iz svoje pozicije.

Američke agencije za kreditni rejting u ratu su s Europom, tko tu ima pravo? Bit će to Europa, ali tek kad zaista napravi novu agenciju, koja mora biti i stručna i samostalna, kao što je Europska središnja banka. Onda ćemo moći usporediti ne samo njihov krajnji rezultat i ocjenu nego metodologiju s obzirom na to da se stvari tu često mistificiraju. To su vrhunske makroekonomsko analize, no pitanje je i kakav je zaključak, u kojem može biti manipulacija.

Jesmo li u krizi kapitalizma, je li ovo kriza sustava? Apsolutno. To je kao štednjak kojem se uklonio termostat i koji dalje zagrijava bez limita, ali uz opasnost da eksplozira i da se požar proširi na cijelu kuću. Pohlepa koja nije bila ničim ograničena, prije svega preventivno regulatorno, može ugroziti ukupni sustav upravljanja. I tu se dolazi do nastavka priče, održivog razvoja, što nas opet vraća u Davos. Društva u kojima postoji veliko socijalno raslojavanje ranjiva su, nestabilna. Najstabilniji su Skandinavija, Njemačka, Japan…, društva koja znatno stabilnije idu naprijed sa znatno većim stupnjem socijalne homogenosti i solidarnosti.

Koliko ovi prosvjedi protiv Wall Streeta s jedne strane i rast nadnica u Kini s druge mogu zaista nešto promijeniti? U Americi mogu bitno senzibilizirati glasačku javnost na vitalne probleme i pomoći da se formira onaj ‘leadership’ koji će te probleme smatrati ključnim temama i izazovima američkog društva. Što se tiče Kine, doći će do određene točke u kojoj će zahtjevi za preraspodjelu, ne samo na osobnu potrošnju nego i na socijalne izdatke, rasti. Brzina rasta i akumulacija kapitala bile su uvelike na teret kvaliteti življenja i pitanje je koliko je to vremenski održivo. Davos iz godine u godinu pokušava utvrditi svjetska pravila održivog razvoja.

Je li moguće neki humaniji kapitalizam? On će se pojaviti kao i u onoj narodnoj, ako ne ide drugačije, onda – pošteno. On se mora pojaviti kao najbolje riješenje, ne samo iz etičkih razloga nego i kao odgovor na održivost cijelog sustava. Kad se shvati kao opcija koja ne osigurava maksimiziranje interesa uskog kruga, tada se može očekivati da to bude ne samo etički nego i racionalni izbor onih koji odlučuju. To je opet Davos, jer pokazuje da se svima isplati biti korektan. U protivnom, rizici mogućih gubitaka sve su veći i veći. No ima, naravno, onih koji misle da mogu još neko vrijeme bez obzira na sve izvući nešto za sebe – a promjene… tek na kraju dana.

Može li se dogoditi preslagivanje, miješanje snaga jer BRIK ne raste održivo? Zemlje BRIK-a rastu zahvaljujući ponajprije pristupu tržištima najrazvijenijih. Ako se oni odluče zatvoriti i pribjeći protekcionizmu, BRIK postaje tigar od papira. Njihova je ranjivost velika; oslonjeni su na kapital, inovacije i tržišta razvijenih, znači da itekako postoje alati i instrumenti kojima se može nametnuti zajednički interes.

Imate li dojam da Europa zna kako riješiti dužničku krizu? Još ne. Traže se modeli i načini, još se pitaju kako s Grčkom i njezinim dugom. Preko te zemlje prelaza se model kojim će EU u gospodarskom smislu nastaviti dalje. I to je razlog zašto se kriza još nije raspela. Rješavanje prošlih situacija da, naravno, ali ponuđeno rješenje ne smije onesposobiti bilo koju zemlju za budući razvoj.