Bogoljub Karić

Konačni pad počeo je nakon osnivanja vlastite stranke i vrlo dobrog izbornog uspjeha na predsjedničkim izborima 2004., kada je dobio gotovo 20 posto.

Nikada nije otvoreno podupirao neku političku opciju u Srbiji, ali vjeruje se da je dobro pratio razvoj događaja i kladio se na pobjednika.

Obogatio se gomilajući bosanske kompanije u svoj portfelj s pomoću jeftinih kredita. Ipak, u posljednje vrijeme i on ima financijskih problema.

Jedan od rijetkih slovenskih posmrtnih tajkuna našao se u problemima sa zakonom nakon što je navodno pokušao protuzakonito preuzeti Pivovaru Laško.

Vlasnika Vektre crnogorski mediji i javnost često su proizvali zbog bliskosti s kontroverznim premijerom Milom Đukanovićem.

Naš dvojac ima svoje pandane i u ostalim državama bivše Jugoslavije. Sličan su primjer u srpskom slučaju braća Karić i Miroslav Mišković. Bogoljub Karić, najprofileraniji pojedinac poveća obitelji, dugo je bio poslovni čovjek od povjerenja režima Slobodana Miloševića i u tom je razdoblju izgradio respektabilan portfelj kompanija različitih profila. Glava obitelji prešao je put od kavanskog pjevača, preko poduzetnika do političara i na kraju osumnjičenika u bijegu, o čijem boravištu mediji još nagađaju. Protiv braće koja su drmala poduzetničkom scenom susjedne države prije dvije je godine podignuta optužnica u Beogradu zbog oštećivanja Moptela, prvoga mobilnog operatera u Srbiji i zlatne koke obitelji (svušasnik je bila država, poslije je oduzela kompaniju obitelji i prodala je norveškom Telenoru), za više od 60 milijuna eura, tako što se iz te kompanije novac prebacivao na račune tvrtki iz portfelja BK Grupe i na privatne račune.

Geograf i poslije magistar ekonomije u srpskoj je javnosti poznat kao mehaničar s Kosova koji je potegnuo od radionice do Astra (BK)Grupe, u čijem se sastavu nalazila proizvodnja, građevinarstvo, međunarodna trgovina, telekomunikacije, financije, mediji, znanost i obrazovanje… Kako je točno stvaran imperij, ni danas se zapravo ne zna, ali zna se da je do bogatstva, procijenjenog u jednom trenutku na 800 milijuna dolara, došao povoljnim kreditima i poslovima koje je namjestila država. Karić se čak 2004. kandidirao za predsjednika Srbije i dobio gotovo 20 posto glasova, ali zvijezda mu je već blijedjela nakon Miloševića pada početkom prošlog desetljeća. Ulazak u politiku i solidni rezultati očito su bili kap koja je prelila času novih srbijanskih političkih elita. Trenutačno je u bijegu i za njim je raspisana Interpolova tjerica.

Na drugoj je strani Miroslav Mišković, vlasnik Delta Holdinga, koji je prošle godine prodao dio poslovanja, trgovački lanac Delta Maxi, belgijskoj Delhaize Grupi, za 932,5 milijuna eura. Osobno, prema procjenama, težak nekoliko milijardi dolara, drugi najbogatiji Srbin nakon Filipa Zeptera, Delta osniva početkom 90-ih i već poznatim receptom vrlo brzo širi poslovanje u poljoprivredu, maloprodaju, distribuciju, financije, osiguranje i nekretnine, a dodatni polet doživljava odlaskom Miloševića i početkom srpske privatizacije kada kupuje niz kompanija. Iako ne otvoreno, politički je bio blizak različitim opcijama ovisno o trenutku i njihovoj snazi, pa je tako navodno bio blizak Miloševiću, a poslije i Demokratskoj opoziciji Srbije nakon Miloševićeva odlaska. Prvi novac okreće supstituiranjem uvoza iz Slovenije uz jeftine kredite, osniva banku i potom se počinje širiti na različite djelatnosti.

Ti primjeri ne predstavljaju samo recept bogaćenja u posljednjih 20-ak godina nego odražavaju i kretanja društvenih elita na ovim prostorima. Slične se primjere lako može naći u svakoj zemlji bivše Jugoslavije, jedino su slovenske inačice ‘light’ tipa zahvaljujući mudrije i poštenije provedenoj privatizaciji. Gotovo svi tajkuni svoj strelovit uspon u nekoj mjeri duguju povoljnoj političkoj klimi, odnosno vještom manevriranju u delikatnim političkim uvjetima što im je omogućilo povlašten pristup kapitalu potrebnom za širenje te mnogo lakše zaoblaženje ‘administrativnih barijera’ u stjecanju vlasničkih udjela. To mahom nisu istinski poduzetnici u klasičnom smislu riječi, već oktroirani tajkuni, od kojih su neki bili dovoljno talentirani i uspjeli zadržati stečeno u normaliziranim uvjetima, postavši u međuvremenu veći od politike, dok su se neki preračunali i potonuli usporedno s političkim snagama koje su im omogućile bogaćenje na nekoć društvenom vlasništvu.