Nije dakle da je većini tih ljudi, od kojih su mnogi u međuvremenu propali, bilo da su završili u zatvoru, bijegu, ostali bez imovine ili našli na ozbiljne financijske poteškoće, nedostajalo poduzetničkog žara, problem je bio u nepovoljnim okolnostima. A upravo je početak 90-ih na ovim prostorima ponudio sve bitne elemente za kreiranje nove ‘kreme’ društva, za balkansku inačicu prvotne akumulacije kapitala u kojoj su se neki snašli bolje od drugih. Uvjetno rečeno dva su moguća puta, počeci su uglavnom vrlo slični kako se ide od zemlje do zemlje. Jedni su pametno iskoristili promjenu vlasti i sustava uspješno zadržati bogatstvo, drugi su trenutačno nestali sa scene zajedno s politikom koja ih je i dovela. Prvi su pokazali sposobnost učenja i evoluiranja, drugi su nešto brojniji. Na prostoru Hrvatske vjerojatno nema dvaju prikladnijih imena za ilustraciju ‘ratnog puta’ tih dviju skupina homo novusa od Miroslava Kutle i Ivice Todorića.
Rođeni Širokobrijezani i pravnik po struci karijeru je počeo u tadašnjem Mirovinsko-invalidskom osiguranju kao rezidor, no poduzetnički ga je crv nagnao da već nakon nekoliko godina kupi kafić Moby Dick. Carstvo se širilo poput požara, stigao je još jedan restoran, pekarna, pronača rublja, diskont, pržionica kave, dok su restorani postali uža specijalizacija, ‘core-business’. Kutle preuzima restorane društvene prehrane u Vjesniku, Astru, i Mirovinsko-invalidskom, pa poslovanje širi prema medijskom prostoru, na Slobodnu Dalmaciju, TV Marijan, Radio Dalmaciju, OTV, Obiteljski radio i TV Mrežu, a tu se našlo i mjesta za Tisak i maloprodajni lanac Slavija, preimenovan u Dionu. Smjena vlasti 2000. označila je kraj najpoznatijeg HDZ-ova tajkuna; uhićen je pri pokušaju prelaska hrvatsko-slovenske granice, ali od deset različitih sudskih sporova samo je jedan urodio pravomoćnom presudom 2010. za malverzacije u pretvorbi Gradskog podruma. Nakon presude Kutle je pobjegao u BiH gdje mu je Kantonalni sud u Sarajevu, nepravomoćno, potvrdio kaznu iz Hrvatske.
Posve je drugačiji primjer Ivice Todorića, čovjeka koji je bogatstvo počeo građiti još u prošloj državi kao cvjećar, kad je zaradio i prvi milijun maraka, kapital upotrijebljen za širenje poslovanja koje danas obuhvaća neke od najjačih hrvatskih brendova. Vlasnik jednog od najmoćnijih prehrambenih koncerna u široj regiji Agrokor je osnovao još 1989. iskorištivši liberalizaciju tržišta pod tadašnjim saveznim premijerom Antom Markovićem. Na počecima poduzetničke karijere kontrolirao je navodno 40-ak posto jugoslavenskog tržišta cvjeća, čime je stvorio kapital za gradnju poslovnog carstva, kupnju zadarske Sojare, nakon čega je slijedilo rapidno širenje akvizicijama mahom prehrambenih kompanija s pomoću za ono vrijeme neobično povoljnih kredita, što je mogao zahvaliti, nagađaju mnogi u Hrvatskoj, bliskim odnosima s tadašnjom vlašću. Možda je ključni potez, također predmet prijepora, njegova kupnja Unikonzuma 1994., lanca iz kojeg je nastao današnji Konzum, okosnica Agrokora, koncerna čija se vrijednost procjenjuje na više od pet milijardi kuna. Todorić je poslovanje proširio izvan granica Hrvatske, uglavnom u regiji, a trenutačno pokušava kupiti slovenski lanac Mercator, iako uz velike otpore slovenske politike i dijela javnosti. Eventualno spajanje tih dvaju lanaca stvorilo bi jedan od najjačih prehrambenih koncerna u Europi.
