STILA

Pritom ideje da odnosi moraju biti savršeni da bi bili vječni i dobri. Što se tiče sunca, besparice i zime, napetost dugih sivih ledenih mjeseci doista može utjecati na vaš odnos: bez love za izlaske, bez sunca za glumljenje guštera na suncu, osjećaj klaustrofobije može se legitimno javiti i u vlastitom domu. Kao tipična zimogrozná Zagrepčanka, rijetko ćete me vidjeti da se bavim sportom na snijegu, ali ove okrutne dane doživljavam kao priliku za malo površnog soul searchinga i povlačenja u tišini (možda baš zato da bi se izbjegla zimska svada).

Moji mehanizmi ove su zime prva sezone divne britanske dnevne serije pod imenom ‘Downton Abbey’, kostimirane ljubavne drame koja se odvija na početku 20. stoljeća te mahniti pregled potencijalno ‘oscarovskih’ filmova kako bih bila spremna za sezonu filmskih nagrada. Obavezno pogledajte ‘Melankoliju’, ‘The Help’ i ‘Muškarce koji mrže žene’; dosadnu pretencioznu dramu ‘Drvo života’, bez obzira na Brada Pitta, možete propustiti. A ako ste i vi jedan od onih na čiji brak ili vezu doista utječe zima, predlažem knjigu Elizabeth Gilbert ‘Commited’ (prevedena kao “Sudbonosno da”), koja svjedoči o tome kako je brak možda svaštali ali lagan sigurno nije. Vaš možda neće spasiti, ali će vas riješiti grižnje savjesti zbog neuspjeha, što nije mala stvar.

Arsen Bauk sve nas je pomalo naživcirao, posramio, impresionirao. Birajte riječ koja vam odgovara, no mislim da je u svakom od nas izazvao miješane osjećaje upravo ovih koje sam gore priložila. Osim u slučaju moje prijateljice Irene, koju od milja ovih dana zovemo gospođa Bauk. Irene si je prošle godine, primjerice, kupila kartu za New York City (da, onaj na istočnoj obali Amerike) od kovanica koje je skupljala u kasicu prasici tijekom svega dvije godine.

Irenu smo često zezali u društvu: ona je uvijek bila ta koja nikad nije imala cigarete i ona koja uvijek žica griz sendviča. Kad smo svi iz društva pali na forsiranje svojih roditelja i ‘oženili’ se za obližnje banke i digli brže-bolje stambene kredite u kasnije kulturnim švicarcima, Irena je vrlo skromno uređivala podstanarski stan u centru grada i često hodala do posla (ili biciklirala, u slučaju lijepog vremena). Irena je odjeću tražila po našim ormarima, dok smo mi ‘druge cure’, koje samo naizgled živimo zabavnije od Irene, svaku nedjelju u Zari u Avenue Mallu kupovale ‘samo jednu kripicu na sniženju za 150 kuna. Irena mi se smijala kad bih kupovala skupe čajeve ili kavu. Irena se skandalizirala cijenom mojih cipela. Irena je prošlo proljeće, taman kad sam ja ignorirala svoj poštanski sandučić u nadi da će, ako ga nikada ne otvorim, sve opomene za neplaćene račune pasti u zastaru – otišla u New York.

Nisam bila ljubomorna jer mi je Irena jedna od najboljih prijateljica, ali mislim da ta mentalna slika mene koja izbjegavam pozive bankovne službe za naplatu poput mina, i Irene koja se pakira za New York, mnogo govori o tome kako bi nas Arsen Bauk trebao manje irritirati, a više (oh, Bože, hoću li ovo zaista reći?) inspirirati. Jedan moj facebook prijatelj napisao je kako ‘slučaj Bauk dokazuje kako, bez obzira na sva moralna prenemaganja, Hrvati zapravo vole bezobrazne i rastrošne frajere koji se vole isprsiti i praviti važni bez obzira na to što nemaju za to temelja; Hrvati vole frajere koji raskošno žive i troše, pa makar i svoju vlastitu lovu’. Nešto se spominjala Europa ovih dana? Pomak se mora dogoditi u nama, a ne izvan nas.