Vrlo je lako imati stotinu zamjerki na Lanu Del Rey: ne zna pjevati u živo, njezin imidž čista je produkcija izdavačke kuće, riječi njezinih pjesama zapravo su, uz nekoliko iznimaka (‘Video Games’), već ocrane i nimalo duboke kao što ih dotična želi prikazati (‘God, you’re so handsome / Holdin’ me for ransom’)?
Međutim, zar nije to istina i za sve druge pop-princede? Lana Del Rey nije ništa više ili manje ‘falš’ ili ‘fejk’ nego što su njezine konkurentice, međutim, cura je ‘ubola’ trenutak kreativne jedinstvenosti i sad joj svi odjednom zamjeraju što je bogatašica, a ne odgojena u prikolici, kao što sugerira svojim pjesmama. Što god. Njezin drugi album ‘Born to Die’ (za prvijenac se svi, pa i ona, prave da ne postoji) krcat je izvanredno produciranim, prekrasnim pjesmama.
To je pop-proizvodnja na najvišoj razini, dovoljno originalna i zabavna da zaslužuje iskren interes. Lana pjesme poput aslovne ‘Born to Die’, ‘Summertime Sadness’, ‘Blue Jeans’ ili ‘This Is What Makes Us Girls’ pjeva nisko, često u šaptu, seks, izmjenjujući slatkaste visoke i glasne duboke dionice. Zvuk je jednako dobro pogođen kao na ‘Video Games’. Atmosferično, ritmično orkestriranje nosi dašak nostalgičnog zvuka na koji hipsteri diljem svijeta režu žile (metaforički, naravno).
