PREUZIMANJE DUGA

Dužnik svoj dug može ‘prebaciti’ na drugog, ali dužnik i posebno onaj tko preuzima dug moraju paziti je li pravno riječ o preuzimanju duga, ispunjenju ili pristupu dugu. Razlike su vrlo velike u obvezama između dužnika, vjerovnika i preuzimatelja koji, ako ne pazi na zakonske nijanse, može biti oštećen.

Mnoge tvrtke danas same ne mogu ispuniti svoje obveze, zbog čega im je ne samo blokirani žiro-račun nego su i na crnoj listi svih banaka i izdavatelja raznih kartica koje omogućavaju plaćanje s odgodom. Jedna je od mogućnosti legalnog popravljanja takva položaja da se u svoj dužničko-vjerovnički odnos uključi netko tko će ili umjesto tvrtke dužnika ili uz nju biti obvezan prema vjerovniku. U ovom trenutku nije ključno zašto bi to neka treća osoba učinila, iako su mogućnosti mnogostruke (primjerice zbog neke prijašnje obveze, zbog širenja tržišta, činjenja usluge za koju vjeruješ da će ti se mnogostruko vratiti ili jednostavno prijateljske usluge). U ovom kontekstu postaju bitni instituti preuzimanja duga i pristupa dugu kao pravni instituti koji su dobro poznati i u stranim razvijenim pravima. Radi se o dva različita, iako povezana, instituta i zato je dobro jasno navesti i osobine i razlike.

U slučaju ‘preuzimanja duga’ radi se o materiji koja je regulirana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08-dalje: ZOO) u poglavlju VI. pod naslovom Promjene u obveznom odnosu, odjeljak 1., te Promjene na strani subjekata, čl. 96., i dalje. Dug se preuzima ugovorom između dužnika i treće osobe, ali uz uvjet da na to pristane vjerovnik (čl. 96. Zakona o obveznim odnosima). Bitno je da pri preuzimanju duga dosadašnji dužnik (naglašavamo – samo ako je vjerovnik pristao na preuzimanje) to prestaje biti, a dužnik postaje treća osoba.

Kad postoji hipoteka na nekretnini koja se otuđuje i sporazum između kupca i prodavatelja o preuzimanju duga smatra se da je vjerovnik pristao ako u roku od tri mjeseca nije negativno odgovorio na pisani poziv otuđitelja (dužnika), pri čemu ta posljedica mora biti jasno naglašena u pisanom pozivu (vodi se računa o tome da vjerovnik ne mora imati pravna znanja). Ovo je ujedno i jedino za što je propisana pisana forma, čak i sâm ugovor o preuzimanju duga može biti usmen. Međutim, to ne bismo nikomu savjetovali, usmeni ugovor (svaki) jako je podložan sporavanju i samim tim pravno je nesiguran.

Ako vjerovnik ne da svoju suglasnost, onda se umjesto o preuzimanju duga radi o preuzimanju ispunjenja kod kojega vjerovnik nema nikakva prava prema trećem (koji preuzima dug), ali taj treći odgovara dužniku ako ne ispunio njegovu obvezu prema vjerovniku (čl. 103. Zakona o obveznim odnosima). Ako se poslije pokaže da je novi dužnik bio prezadužen, a vjerovnik to nije ni znao niti morao znati (odnosno nije posvetio ‘dužnu pažnju’), onda se prijašnji dužnik ne oslobađa obveze.

Dužna pažnja je pravni standard i mnogo se manje traži od tzv. običnog čovjeka u usporedbi s poduzetnikom koji obavlja djelatnost i zato ga se tretira kao profesionalca kojemu se jako teško prihvaća opravdanje ‘nisam znao’. Treba još dodati da novi dužnik ima pravo na sve prigovore koje bi mogao postaviti i prijašnji dužnik, što je više nego logično rješenje.

U slučaju ‘pristupa dugu’ dug se pristupa ugovorom između vjerovnika i trećega kojim se taj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu (čl. 101. Zakona o obveznim odnosima). Tu vjerovnik dolazi u bolji položaj i može birati od koga će se naplaćivati. Međutim, novi dužnik koji pristupa dugu mora strogo voditi računa da sebi osigura ugovornu odredbu o tome da je, ako plati, na njega prešla tražbina prema dužniku, jer se radi o ugovornoj personalnoj subrogaciji, a ne o zakonskoj subrogaciji koja postoji primjerice kod jamstva.

U odnosu na pristup dugu postoji i specifičan slučaj. Radi se o stjecanju određene imovinske cjeline (primjerice radne jedinice nekoga trgovačkog društva) i u tom slučaju stjecatelj prema zakonu, bez ikakve ugovorne odredbe, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu te odgovara solidarno s onim od koga je tu cjelinu stekao. Zanimljivo je da je ugovorna odredba koja bi ovakvo rješenje mijenjala prema zakonu ništetna, znači kao da je nema.

Navedeni instituti veoma su bitni i za vjerovnika i za dužnika, ali i za sustav u cijelini. Svaki, baš svaki problematični odnos nekog vjerovnika i dužnika kojega se ‘popravi’ (a to je slučaj i s pristupom dugu, i s preuzimanjem duga i s preuzimanjem ispunjenja) pozitivan je pomak u društvu opterećenom nelikvidnošću i izbjegavanjem ispunjenja obveza.