Crowdsourcing ne ostaje samo u teoriji

Crowdsourcing ne ostaje samo u teoriji već itekako ulazi i u poslovnu praksu, premda sada dolazi u pitanje zbog zakonske regulative. Godina 2012. mogla bi doista biti crowdsourcinga.

Prije mjesec dana pokrenuta je prva farmaceutska kompanija u svijetu koja planira razvijati lijekove na temeljima otvorene inovacije. Kako kažu u Transparency Life Sciences, njihov je cilj ‘razvijati lijekove za značajne medicinske potrebe koje farmaceutske kompanije ne zadovoljavaju’. Znanstvenici i pacijenti pozvani su da sudjeluju u projektu, a za sada su pokrenuta tri zasebna istraživanja – po jedno za primjenu određenih supstanci u kardiovaskularnim i gastrointestinálnim stanjima, te jedno u multiploj sklerozi.

Ovako nešto prije samo nekoliko godina bilo je na granici znanstvene fantastike. U drugom projektu, na Sveučilištu Washington u Seattlu unaprijeđen je jedan model enzima, također kroz moć crowdsourcinga. Nevjerojatno, ali ljudi koji su igrali igricu nazvanu Foldit (u prijevodu Presavinito, ime koje dolazi iz činjenice da je igrana na način da je trebalo presaviti proteine tako da se dobije što više bodova) uspjeli su postići više od visoko edukiranih znanstvenika koji su bili plaćeni za to da pronađu najbolji način da se ti proteini poslože. Rezultat je bio enzim s 18 puta većom aktivnošću od originalnog.

Dakle, ona stara dalmatinska poslovica da su čovjek i magarac pametniji od čovjeka samog pokazuje se točnom, pogotovo kad se učinci multipliciraju i primjenjuju na puno ljudi i puno magaraca. Pa kako onda „crowdsoursati“? Pa na ovaj ili onaj način vjerojatno to već radite.

Crowdsourcing naime, dolazi u pet pojavni oblika, barem ga tako definiraju na crowdsourcing.orgu: crowdfunding (financiranje iz gomile), distribuirano znanje, cloud labour (rad u virtualnom svemiru), kolektivna kreativnost i otvorena inovacija. Većina poduzetnika kod crowdsourcinga misli upravo na cloud labour, odnosno seljenje radnih zadataka svojih zaposlenika na jeftine ili ako je ikako moguće besplatne zaposlenike negdje drugdje, kako bi došli do ideala – što jeftinijeg rada. Ipak, mnogo češći pojavi oblik upotrebe kolektivnog rada mnogi zaboravljaju iako su ga gotovo sigurno koristili. Kupovanje fotografija koje je netko negdje snimio, ili mnogo, mnogo aktualnije – gledanje filmova koje je netko drugi pribavio na ovaj ili onaj način i podijelio sa svima. Ne samo to, već je netko, negdje, vjerojatno mnogo bliže domu (na području bivše Jugoslavije) napravio čak i titl. Gotovo da nema osobe u Hrvatskoj koja nije uživala u rezultatima takve kolektivne kreativnosti.

I dok je većina već okusila slatke plodove crowdsourcinga, koji sad dolaze pod velik upitnik zbog nove regulative, mnogi tek trebaju iskoristiti njegovu moć u poslovne svrhe. Naravno da je to lakše velikim tvrtkama, koje samo trebaju malecki dio svog marketinškog budžeta usmjeriti na to da oglase neki projekt i pozovu zainteresirane da se njime bave. Za manje kompanije postoje tvrtke koje, uvjetno rečeno, nalaze gomilu. Tako ti radnici, koji nisu zaposlenici, bivaju plaćeni po satu rada ili ‘komadu’ nečeg proizvedenog;