Ustavni sud i tajne sudačke trojke brane upitne naplate poreza

Sudsku zaštitu Ustavnog suda zbog proračunskih zakrpa mogu dobiti građani obespravljeni u malo ‘specifičnih’ slučajevima, ali ne i mnogo onih koje ‘nespecifično’ obespravljaju.

Ustavni sud odbacuje tužbe kad državna (osobito Porezna) uprava krši Europsku konvenciju i Ustav na pro-sječan, uobičajen i ni po čemu specifičan način. U prošli tjedan dostavljenima mi dvjema presudama Ustavnog suda odbacuju se ustavne tužbe zbog toga što ‘nije obrazloženo u čemu je vlastiti slučaj ustavnoopravno specifičan da bi morao biti ispitao pred Ustavnim sudom’.

A cjelokupni upravni (porezni) postupak i poslije sudski postupak na Upravnom sudu Hrvatske, zbog čega su podnesene ustavne tužbe, vodio se suprotno članku 6. Europske konvencije o pravu na pravedno suđenje i suprotno člancima 14., 19. i 29. Ustava o pravu na jednakost pred sudom tako da je obvezniku poreza bilo uskraćeno pravo da prisustvuje javnim ročištima, postavlja pitanja, predlaže svjedočke, iznosi dokaze u svoju korist itd.

Ustavni sud odbacio je dvije ustavne tužbe zbog pobrojenih uskraćivanja prava u cjelokupnome upravnom postupku i sporu na Upravnom sudu jer taj slučaj ‘nije ustavnoopravno specifičan’. Prema tome, sudsku zaštitu Ustavnog suda mogu dobiti građani pojedinci obespravljeni u malobrojnim ‘specifičnim’ slučajevima, ali ne i mnogo onih koje poreznici i ostali državni službenici uobičajeno i prosječno ‘nespecifično’ ustavnoopravno obespravljaju. Bilo bi pogubno za državni proračun da Ustavni sud svim ustavnoopravno obespravljenima dosljedno pruža jednaku sudsku zaštitu.

Svi pobrojeni prekršaji Europske konvencije i Ustava u proteklim su razdoblju bili uobičajeni na Upravnom sudu Hrvatske i ni po čemu specifični. Kad smo 15. siječnja 2009. počeli objavljivati rubriku ‘Pravda za sve’, napisali smo da se pokreće zbog toga što čitatelji, poduzetnici i ostali porezni obveznici i građani u sporovima s državom nemaju pravo na sudsku zaštitu zbog predrasude sudaca u Hrvatskoj da moraju suditi u interesu države, a ne nepristrano.

Obećali smo još 2009. da ćemo u tada pokrenutoj rubrici ‘Pravda za sve’, upozoravajući na apsurde u pojedinačnim slučajevima, pokušati pokazati nedostatke sustava u cijelosti i tako poduprijeti čitatelje kao pojedince u njihovim neravnomjernim sporovima s moćnom državom i pristranim sudstvom.

Da bi se nekako pojačalo dvojbeno stajalište o odbacivanju nespecifičnih slučajeva u spomenutom rješenju Ustavnog suda navodi se i da ‘ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari’. Proturječno toj tvrdnji u istom rješenju Ustavnog suda nepotrebno je ipak prepisana bit stvari, koja glasi: ‘Podnositelj u prijavi poreza nije priložio dokumentaciju, ugovore i račune iz kojih je razvidno da se radi o primicima ostvarenima na osnovi naknada za iskorištavanje autorskih prava, pa bez tako dokumentirane prijave porezno tijelo nije moglo znati o kakvim se primicima radi’.

A radi se o neistini, jer podnositelj je bio i još je upisan u Registar poreznih obveznika kao autor i mora voditi knjigovodstvo. Ni prije ni u vrijeme spora, a ni do danas, obveznici upisani u Registar poreznih obveznika nisu obvezni poreznoj prijavi prilagati knjigovodstvene isprave (ugovore i račune). Jednostavno, u laži su kratke noge.

Oba problematična rješenja Ustavnog suda potpisao je sudac Mario Jelušić. Taj je sudac i profesor na Pravnom fakultetu. To znači da propusti u presudama Ustavnog suda (U-III-3938/2011 i U-III-3939/2011) nisu posljedica neznanja i nestručnosti. Sudac Jelušić jednostavno nije po-zorno pročitao spis, a ni ono što mu je pripremio sudski savjetnik.

Tako su samo još jedanput potvrđeni prije objavljeni rezultati novinarskog istraživanja o (ne)dolasku sudaca Ustavnoga suda na posao i o tome da umjesto njih odluke pišu uglavnom sudski savjetnici. Ukladanjem (toga nepotrebnog) Ustavnog suda moglo bi se mnogo uštedjeti u državnom proračunu.