Temelje za mogućnost zatvaranja rafinerija u Hrvatskoj upućeni pronalaze i u trendovima u rafinerijskom biznizu. Europske rafinerije, naime, kao pokošene padaju pod pritiskom koji stvaraju sve više cijene nafte i sve manje rafinerijske marže koje su s 14 dolara po barelu pale na manje od četiri. Stvaraju se gubici i na listi za odstrel pojavljuje se sve više rafinerija. U stranom se medijima na razini Europe, koja s Rusijom ima oko 175 rafinerija, spominje čak 70 mogućih zatvaranja, a i pad nekih od velikih igrača dobar je pokazatelj onoga što bi se moglo dogoditi mnogo slabijima.
Švicarski Petroplus, najveću europsku nezavisnu rafineriju, ‘ubile’ su rafinerijske marže, a onda su ga i banke prestale kreditirati pa je bio prisiljen zatvoriti rafinerije u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj. Doduše, Petroplus nije imao iza sebe jednoga velikog dioničara, odnosno državu. Dakle, ono što Ina ima ili bi trebala imati. British Petroleum također se odlučio na prodaju polovice svoje američke rafinerijske imovine te se usmjerio na istraživanje i proizvodnju. Fokus na taj segment jest, uzgred, također sve uočljiviji trend jer prosperira dok god cijene nafte rastu. I OMV razmatra prodaju 45 posto svog udjela u bavarskoj rafineriji Bayernoil. No OMV-ov glasnogovornik Johannes Vetter ističe da će se i dalje usredotočiti na segment prerade na rafinerije s integriranim petrokemijskim operacijama i geološkim istraživanjima te proizvodnjom nafte, na ono što Bayernoil nema. I britansko-nizozemski Shell želi smanjiti interes u rafinerijskom poslovanju zbog slabije potražnje za naftnim proizvodima i pada zarade u Europi.
Situacija na Bliskom istoku pak posve je drukčija, stoga se čak može čuti i da je spas za Europu uvoz naftnih derivata iz tih zemalja. – Ondje se zbog ekonomskog razvoja povećava potreba za naftom i broj rafinerija. Raste i broj slučajeva da se petrokemijska i kemijska postrojenja grade kao nastavak na rafinerijska. Cilj je svega toga da se poveća dodana vrijednost stvorena u zemlji i smanji ovisnost o tradicionalnim proizvođačima petrokemijskih i kemijskih proizvoda – objašnjava Tomislav Čorak, principal u A. T. Kearney Svetovanju.
Dodaje da situacija s rafinerijama ovisi o tome koliko je razvijeno tržište na kojem posluju: što je razvijenije, to je više rafinerijskog kapaciteta i poslovanje je manje isplativo.
U Zapadnoj Europi primjetan je trend prodaje ili zatvaranja rafinerija zbog viša kapaciteta. Velike se kompanije ondje rješavaju neucinkovitih dijelova, oslobađajući novac koji preusmjeravaju u istraživanje i razvoj – govori Čorak. Kaže da se rafinerije koje se ne prodaju zatvaraju jer je osuvenrenjenje preskupio. Ono bi, nastavlja, trebalo povećati fleksibilnost na ulazu i širi proizvodni asortiman na izlazu rafinerije, no ako nema tržišta, rafinerija u Europi nema budućnost. I Umčević vjeruje da će biti još zatvaranja i, kao i neki drugi energetski stručnjaci, misli da bi Mol mogao iskoristiti trendove kao izliku.
No u toj tvrtki službeno tvrde suprotno: – To su vanjske okolnosti koje ne možemo promijeniti i mnoge će rafinerije u Europi propasti sljedećih godina. Međutim, mi to promatramo kao pitanje učinkovitosti i želimo to pretvoriti u svoju prednost. Izlaz iz teške globalne rafinerijske situacije vidimo u razvoju učinkovitosti u rafinerijama, zbog čega je ključan nastavak programova osuvenrenjenja u Rijeci. Nakon završetka prve faze podupiremo Inu da potpuno nastavi drugu fazu programa osuvenrenjenja. I zbog toga je najvažnija potpora mjerodavnih vladajućih struktura – naglašavaju, dodajući da podupiru plan koji predviđa novi cjevovod koji bi povezao sisačku i riječku rafineriju radi fleksibilnog i sinergijskog poslovanja.
