JÓHANNA

Island je danas među rijetkim europskim zemljama koje rastu. Tri su osnovna smjera njegove borbe s krizom i kolapsom financijskog sustava: prvi je spašavanje depozita građana umjesto banaka, drugi devalvacija i kontrola tokova kapitala, a treći očuvanje socijalne države i potrošnje. Čak mu je i MMF, čiju je pomoć prihvatio kad je zemlji prijetio kolaps, dopustio da zadrži socijalnu državu.

Pomalo je nevjerojatno da je vijest o dizanju kreditnog rejtinga nekoj europskoj zemlji prošla prilično nezapaženo u medijima iako one o spuštanju rejtinga gotovo tjednim ritmom vrište s naslovnica. Rijedak suprotni primjer, valjda iznimka koja potvrđuje pravilo, osamljeni je otočić s 300 tisuća stanovnika na zatiljku Europe – Island – kojemu je ugledni Fitch dizanjem kreditnog rejtinga iz ‘smeća’ (BB+) u BBB- i stabilnu gospodarsku prognozu potvrdio ono o čemu se šuškalo većio prošle godine: postoji europska zemlja koja se oporavlja. Tako je zaokruženo i mišljenje triju najvećih agencija (Fitch, Standard&Poor’s, Moody’s) da je Island izašao iz krize i postao perspektivan za ulaganje.

Agencija je odluku obrazložila tvrdnjom da ocjena ‘odražava napredak koji je postignut na području obnavljanja makroekonomskih stabilnosti guranjem strukturnih reformi i ponovnom izgradnjom državnog kredibiliteta’. Kako? Uglavnom radeći sve suprotno od trenutačne mantine povampirenog rezanja, uz poseban, sjevernjački dodir. Islandani ne samo da su u gospodarskom smislu primijenili vlastiti model oporavka nego su se i s pravosudne strane pobrinuli pozvati na odgovornost na način za kojim vapi ostatak Europe – pokrenuviši istragu protiv 90-ak lokalnih financijskih mađioničara i bivšeg premijera Geira Haardea zbog nemara na dužnosti (rijedak slučaj pretakanja načelno političke odgovornosti u kaznenu). Ta pravna mogućnost, definirana Ustavom iz 1905., upotrijebljena je prvi put u povijesti zemlje. Ako bude osuđen, Haarde bi mogao dobiti i dvije godine zatvora. Stvari je u ruke morala preuzeti žena – Jóhanna Sigurðardóttir – i pokazati da se dobre ekonomsko priče mogu brzo ostvariti ako se zna što se i kako treba raditi. I ako bankarima stavite brnjicu.

Islandski poučak doista je znakovit. Umjesto ulijevanja milijarda u propale banke i žrtvovanja svega uime njihova spasa, uz prijetnju krajem svijeta ako koja propadne, odlučili su se za oprost dijela duga kućanstvima (čiji je dug premašio 110 posto vrijednosti njihove imovine), Vrhovni sud proglasio je nezakonitima kredite s valutnom klauzulom, a bankari i neodgovorni premijer poslani su na optužničku klupu. Na rezultate tako ‘neortodoksnog’ pristupa, ako kao referentnu točku uzmemo ekonomski koncept u Europskoj uniji koji je dosad polučio katastrofalne rezultate i izazvao novu recesiju, nije trebalo dugo čekati. Prohladni otok prošle je godine rastao 2,9 posto, dok ove očekuje neznatan pad, na 2,4 posto (Međunarodni monetarni fond procjenjuje ovogodišnji rast na 2,5 posto); proračunski se deficit sa 6,5 posto 2009. u dvije godine smanjio na zanemarivih 0,5 posto i ove bi godine trebao prijeći u suficit; nezaposlenost je 6,1 posto; bankarski sektor sveden je s gotovo tisuću posto BDP-a na 200. Ukratko, za ostatak Europe ‘hard-core’ pornografija. Naravno, veliku ulogu u rapidnom vraćanju među žive, dapače prpošne, odigralo je to što Island nije član Europske unije i eurozone, što mu je omogućilo da kruna devalvira 80 posto prema euru i dolaru te tako pogoduje izvozu i smanjenju deficitu tekućeg računa platne bilance.

Anamneza i rekonvalescencija zemlje počele su 2003. i trajale do 2008., kad je Island nezaustavljivo kupovao na dug i postao pravi primjer za sve zbog financijskog sektora unesrećene zemlje. Velike banke počele su pozajmljivati od međunarodnih ulagača, što je slijedio i pučanstvo uzimajući novac uz niske kamate za klađenje na domaćem tržištu. U samo nekoliko godina tri najveće islamske banke nakupile su golem dug, ekvivalentan iznosu od deset BDP-a Islanda, a jagma za pozajmljivanjem toliko je uzela maha da ni primjena visokih kamatnih stopa više nije mogla zauzdati duha puštena iz boce. Kasino-kapitalizam zavrtilo je glavu čak i razboritim, skromnim sjevernjacima.

Iako je i prije izbijanja krize bilo jasno da će dužnički balon prsnuti prije ili poslije, globalna kriza 2008. napokon je probušila i balon i snove o lagodnu životu na račun financijskog inženjeringa. Tu prestaje svaka sličnost s drugim razvijenim ekonomijama. Za razliku od Europe i Amerike Island je odlučio prepustiti banke njihovoj tržišnoj sudbinii i spasiti isključivo štedište u domaćim bankama, a ostali bi dijelili što bi ostalo, ako bi ostalo. A baš nije. Široj svjetskoj javnosti poznata je i sljedeća kontroverzna odluka – da stranim vladama odbije isplatiti depozite u islamskim podružnicama u inozemstvu, što je posebno pogodilo Veliku Britaniju i Nizozemsku. Dogovor o isplati tih dugova gotovo je postignut u dva navrata, ali nakon protivljenja javnosti na kraju je propao, zbog čega je zemlja postala međunarodna ‘persona non grata’.

Umjesto da pokuša ojačati islamsku krunu, Vlada je dopustila da izgubi više od pola svoje vrijednosti i istodobno uvela nadzor nad kretanjem kapitala radi sprečavanja curenja novca izvan zemlje. Udar je bio jak, ali kratkotrajan. Od trećeg kvartala 2007. do drugog kvartala 2010. ekonomija se smanjila za 14,3 posto, a stopa inflacije bila je čak 19 posto. Domaća tržišta kapitala bila su desetkovanja kolapsom banaka, između kolovoza 2007. i ožujka 2009. burza je izgubila 95 posto vrijednosti.

Pomogle su i male stvari, primjerice koncept dužničkoga pučkog pravo-braniteljstva, državnog tijela zaduženoga za savjetovanje građana zapalih u dužničke probleme. Mnogima su na raspolaganju različita rješenja, od dogovora s kreditorom o otplati samo kamata uz odgođu glavnice do odgode isplate ukupnog duga. Sljedeća je olakotna okolnost dobro susjedstvo, odnosno mogućnost lakog i nerijetko privremenog emigriranja u Norvešku, vrlo popularno odredište tijekom raspada, gdje je bilo i posla i novca. Mnogi su Islandani zato, ne mogavši otplati dugove kod kuće, na neko vrijeme otišli raditi u okolne zemlje u kojima su zaradili dovoljno da si olakšaju situaciju kod kuće. Mogli su, dakle, i ‘izvesti’ svježe nezaposleni i kreditno nesposobni. Osim toga susjedi su uskočili s pozajmicama.

U međuvremenu građani su se pro-svedima 2009. riješili konzervativne vlade koju su smatrali odgovornom za divljanje financijskog sektora i na vlast doveli lijevu koaliciju Lijevo-zelenog pokreta i Socijaldemokratskog saveza na čelu s Jóhannom Sigurðardóttir. Socijalna država ostala je netaknuta, bogatima i bankama uvedeni su porezi, za socijalno ugrožene pojačani su različiti programi zbrinjavanja.

Jedina odluka koju Island dijeli s drugim državama Europe jest prihvaćanje MMF-ove pomoći (aranžman vrijedan 2,1 milijardu dolara), zbog čega Fond i kejnezijanski ekonomisti dijele ljubav prema toj zemlji: prvi jer je primjer uspješne suradnje na izlasku iz krize, drugi zato što ga mogu iskoristiti kao ključan argument u borbi protiv ‘rezaca’. Amerika i Island, dvije zemlje koje su se odlučile na kejnezijanski pristup očuvanja potrošnje, rijetke su koje bilježe solidan gospodarski rast među razvijenim ekonomijama. Posebno je zanimljiv slučaj MMF-ove uključenosti jer je primijenjen program drugačiji od klasičnog recepta koji Fond redovito nudi, pa tako i svim drugim zemljama u ovom trenutku. Nije lako povjerovati, ali MMF je Islandu dopustio da zadrži socijalnu državu, iako je to redovito prva stvar koju ‘demontira’. Premda bi mnogi, iščitavajući tu povijest bolesti, rado spomenuli Grčku, islamski slučaj više odgovara Irskoj, Americi i Britaniji zbog prsnuća napuhanoa financijskog sektora, ne zato što država dugo nije bila sposobna uravnotežiti prihode i rashode.

Lekcije s Islanda mogu se svesti na tri osnovna smjera borbe s krizom i kolapsom financijskog sustava: prvi je spašavanje depozita građana umjesto banaka, drugi devalvacija i kontrola tokova kapitala, treći očuvanje socijalne države i potrošnje. Međutim, pitanje je mogu li si druge zemlje priuštiti kopiranje tog koncepta od slova do slova. Treba primijetiti da je Islandu odabir toga ‘radikalnog’ smjera omogućila zanemariva veličina i relativna izoliranost od širih globalnih gospodarskih tokova. Nije član EU ni eurozone, zbog čega je imao punu slobodu u provedbi svih mjera, i susjedstvo je stabilno i solidarno. Amerika si, vjeruju mnogi, ipak ne bi mogla priuštiti pad svojih najvećih banaka – učinak bi bio neusporedivo dalekosežniji i opasniji za cijeli svijet. Islandski oporavak još nije betoniran: mnogo kućanstava i dalje ima velike dugove i mnogo manje prihode, luksuza je mnogo manje nego prije krize. No, čini se, postavljeni su temelji održivog razvoja i sve više analitičara i ekonomista vjeruje da se neće ponoviti najgori raspad financijskog sustava u odnosu na veličinu zemlje. Vratili su se čak i ulagači – unatoč uobičajenim prijetnjama svakoj zemlji voljnoj suspendirati ili izigrati pravila odnosa između dužnika i vjerovnika – da se zbog gubitka kredibiliteta dugo neće moći vratiti na tržište. Kao i u nekim drugim slučajevima, Island se sasvim uspješno ponovno prodao ulagačima, pohlepu i žed za zaradom nikad se ne može dovoljno podcijeniti. Već u lipnju prošle godine zemlja je uspješno prodala milijardu dolara vrijednu obveznicu.