Rast cijena

Inflacija je zbog recesije veća nego što se prikazuje. PDV će cijene pogurati dodatnih 1,5 posto. Kako je onda moguće da do kraja godine cijene neće biti ni tri posto više, a praksa potvrđuje da rastu nekoliko puta brže?

Struktura proizvoda na čijim se cijenama računa prosječna inflacija pokazuje u čemu je stvar. Uz podatak da su, primjerice, kruh i žitarice u odnosu na prošlogodišnji siječanj skuplji gotovo pet posto, tekuća goriva oko 23 posto, preradeni prehrambeni proizvodi četiri posto, naći će se i onaj da se automobili prodaju po istim cijenama, motocikli 0,4 posto jeftinije, da je audiovizualna i informačijska oprema gotovo šest posto jeftinija, a odjeća i obuća gotovo pet posto. Stvar je u tome što hranu i gorivo kupujemo svakodnevno, ali automobile, čak ni odjeću i obuću, baš i ne.

Željko Lovrinčević sa zagrebačkog Ekonomskog instituta objašnjava da postoje tri kategorije potrošnje koje stopu inflacije čine službeno niskom. Odjeća i obuća u siječnju su uglavnom kupovani na rasprodajama. Riječ je o pražnjenju skladišta i robe iz prošlih sezona, pa na neki način i nije riječ o padu cijena, nego o padu kvalitete. Automobili i prijevozna sredstva i dalje pokazuju trend pada cijene, no to nisu dobra koja se kupuju svake godine, eventualno svakih pet-šest ili rjeđe, a u ukupnom ponudu za izračun prosječne inflacije imaju velik udjel. Baš kao i cijene usluga koje ne rastu zbog pada potražnje. Osim cijena komunalnih usluga!

Treba imati u vidu da je više od 25 posto cijena administrativno regulirano, dakle fiksne su, pa u trenutku kada se moraju liberalizirati ili kada ne-čini potrošnja poslovanja komunalnih poduzeća postane neodrživa, cijene su skokovite, kao sada u Zagrebu, no one su još niske u odnosu na prosjek u EU – kaže Lovrinčević.

Nakon tome ne govori rado, no približavanje ulaska u EU većinu administrativnih cijena pretopit će u tržišne. Dakle, cijene će rasti. Vjerojatno uz istu statistiku. Lovrinčević kaže da se statistika i stvarni život razilaze i zbog promjene strukture potrošnje. Ne troše jednako umirovljenici i zapošleni s plaćom većom od deset tisuća kuna, a ni jedni ni drugi ne troše jednako kao prije.

Inflacija kasni jer se ponderira strukturom potrošnje iz prijašnjih razdoblja i nije potpuno oslikala promjene koje se sada događaju. Stvarna inflacija uvijek je malo viša od sadašnje. Naime, u vrijeme recesije inflacija je obično podcijenjena, a u vrijeme rasta precijenjena – tumači Lovrinčević.

Ekonost Guste Santini s time se slaže, dodajući da svaki dohodak ima svoju stopu inflacije. Kako se kriza produbljuje, dobra višeg standarda (automobili, stanovi…) ne povećavaju cijenu, a cijene dobara nužnih za život (hrana) rastu: – Nikto ne računa što inflacija od 2,5 posto znači za dohodak od 30 tisuća kuna i za dohodak od pet tisuća. Nikto ne računa ni to da je inflacija u Hrvatskoj od 2008. dvostruko viša nego u EU. Kada se dinamizira inflacija, a to će se dogoditi jer energenti i sektor ‘non-tradeable’, poput komunalnog, moraju imati tržišnu cijenu, uza zadržavanje tečaja past će izvoz, rast će nezaposlenost i past će onako maleni raspoloživi dohodak – upozorava Santini.

Službena stopa inflacije još je čudnija uzme li se u obzir da su proizvođačke cijene ukupne industrije u siječnju porasle čak 5,5 posto. Igor Čatić, profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje, kaže kako će porast cijene naftnih derivata, pa i za potrebe petrochemijske industrije, uključujući proizvodnju plastike, sigurno utjecati na porast svih cijena. Za potrebe cijepkovine (a ona je svuda oko nas) na godinu se troši oko pet posto nafta, pa će cjenovni udar stići s više strana.

Koliko domaći prerađivači rast cijena energenata uspjevaju amortizirati na vlastiti račun? Nenad Marinović, član Uprave Petrokemije, kaže da je turbulencija cijena naftnih derivata i prirodnog plina nemoguće amortizirati u proizvodnjama u kojima derivati naftne i prirodni plin kao sirovine ili energenti čine velik dio troškova proizvodnje. – Cijene plina pratile su ta kretanja s pomakom od nekoliko mjeseci, a u uvjetima našeg tržišta formulom su vezane uz cijenu naftnih derivata. Konkretno, ako se indeksno cijena plina 2001. uzme kao 100, tada je 2008. ona bila 145, a 2011. čak 256 indeksnih poena. Tako je američki dolara donosi dodatni cjenovni rizik na hrvatskom tržištu plina – tumači Marinović.

Na upit jesu li u tolikom postotku dignuli cijene umjetnih gnojiva, odgovara da je porast cijene plina 2011. u odnosu na 2010. iznosio 30,4 posto, uz rast cijena ostalih sirovina između 15 i 19 posto. – Petrokemija je nastojala u sklopu svojih mogućnosti amortizirati udare porasta ulaznih cijena u svojim proizvodima. Ilustracija je toga nepromijenjena cijena naših proizvoda od kolovoza 2009. do siječnja 2011. Također, od travnja do prosinca 2011. cijene Petrokemijinih mineralnih gnojiva nisu se mijenjale, unatoč rastu ulaznih cijena u tom razdoblju. U posljednje dvije godine, od 2009. do 2011., povećanje cijena mineralnih gnojiva bilo je selektivno, najveće povećanje odnosilo se na dušićna gnojiva jer su ona izravno ovisna o cijeni plina. Povećanje cijena naših proizvoda uvijek je u postotku bilo niže od rasta cijene plina, a ovisno o asortimanu povećanja su bila od 16 do 40 posto. Otvoreno tržište najučinkovitiji je kontrolor naše politike utvrđivanja cijena – kaže Marinović.

Krešimir Pajić, direktor Koestlina, tvrdi da cijene nisu povećavali, iako primjećuje da su neki konkurenti to učinili. Kratko kaže da cijenu ionako ne može odrediti ni on osobno ni troškovi proizvodnje, nego – tržište. Trgovac neće držati robu na polici ako nema obrta, a obrta nema ako cijene rastu: – Mi nemamo monopol u proizvodnji, potrošač je taj koji određuje cijena. Ista je priča i s mljekarima. Mogu oni tražiti što hoće. Troškovi su sigurno porasli, cijene inputa otišle su gore, ali ako mljekarska industrija nije sprema platiti više, priča je završena. To se zove kapitalizam – kategoričan je Pajić.

Dok industrija steže vlastiti remen ne usuđujući se baš sve troškove prevaliti na potrošače, javni sektor s time nema problema. Doduše, komunalne su usluge cijelo vrijeme podcijenjene, no rast cijena ne događa se zbog usklađivanja sa svijetom, nego zbog neučinkovitosti. Račun za to niko komu ne polaže.

Sve je to dio strukturne inflacije, one koja se ne vidi. A ne vidi se, među ostalim, i zato što je sektor ‘tradeable’ izložen jeftinijem uvozu. Uvezena roba amortizira iznos realne, strukturne inflacije. S druge strane, imate obrnut proces, deflacija koja je vidljiva u sektoru nekretnina i najamnina. Treba mnogo više analize u statistici, bez toga nema ni prave dijagnoze gospodarstva. Nije dovoljno analizirati inflaciju s aspekta monetarne politike, nego i fiskalne kao i politike dohodaka – poručuje Santini.

Trenutak prebacivanja poreza s rada na potrošnju izabran je u najgoro moguće vrijeme. To je trebalo učiniti 2006. ili 2007. Kada je potrošnja bila u zemlji, misli Lovrinčević.

Niža cijena rada neće se vidjeti nijedne u izvozu, a istodobno će potrošnja kod kuće dodatno pasti. Sve će ostati na javnim investicijama, a za njihovu realizaciju treba vremena. Uza znatan pad potrošnje koji bi mogao iznositi od 1,5 do dva posto, stagnaciju izvoza i rast cijene energenata koji ruši standard građana recesija će se produbiti. Pad BDP-a mogao bi biti veći od jedan posto – procjenjuje Lovrinčević potkrepljujući svoje procjene još konkretnijim brojkama – od ukupno raspoloživog dohotka teškog 150 milijardi kuna građani će na raspolaganju imati oko četiri milijarde kuna manje. To je nominalno oko 2,5 posto manje, a realno, s uračunatom inflacijom i do četiri posto manje. Ako očekivanja budu negativna, ako građani osjećaju činjenicu da im lišnice pokazuju znakove kroničnog pomanjkanja sadržaja, potrošnja bi mogla pasti i više od tri posto, a to bi značilo novi pad BDP-a i do dva posto.