Zbog problema u hrvatskom sudištu i razine sudaca opravdano bi bilo promatrati svaki sudski postupak u kojemu su suci stranke, bilo tužitelji bilo tuženici.
Čitateljica Ivanov piše da je 19. srpnja 2011. Općinsko državno odvjetništvo u Zadru podnijelo optužni prijedlog Općinskom sudu u Zadru protiv suca Josipa Novaka zbog kaznenog djela nesavjesnog rada u službi. Sudac Novak optužen je da je svojim propustima u sedam godina vođenu ovršnom postupku onemogućio ovrhu i pogodovao ovršeniku da izbjegne ovrhu. No sudac Novak i dalje neometano radi kao sudac Trgovačkog suda jer ‘zna se, još nije pravomoćno osuđen’. Ta otrcana sintagma o nedostatku pravomoćne osude u Hrvatskoj izaziva podsmijeh javnosti.
Čitateljica piše da zbog ‘nečinjenja u postupku prijeti zastara’, odnosno da mladahna sutkinja Lovrin (kći Ane Lovrin, bivše ministrice pravosuđa) odgađa donijeti bilo kakvu odluku jer bi zastara trebala nastupiti 18. prosinca 2012. Prema čitateljici mišljenju, rasplet bi mogao biti takav da sutkinja Lovrin sazove prvo ročište za, recimo, tri mjeseca i da na ročištu zaključi da ne može objektivno suditi kolegi s kojim svaki dan radi u sudnici do sudnice. Eventualnim izuzećem sutkinje Lovrin ili premještanjem suđenja u drugi sud mogu se kupiti još tri mjeseca, zatim se može dogoditi još neka postupovna završna – i eto zastare zbog koje više neće biti moguća ni oslobađajuća ni osuđujuća presuda u sporu protiv optuženog suca Novaka.
Pisanje o ovim temama može dovesti do optužbi zbog ‘prisile nad pravosudnim dužnosnikom’. Kritičkim pisanjem o odgovlačenju suđenja i novinari se izlažu optužbi zbog ‘prisile nad pravosudnim dužnosnikom’.
Da, nedvojbeno je da ovim napisom ‘vršim javnu prisilu nad pravosudnom dužnosnicom Ivom Lovrin’ da u primjerom roku napokon prvostupanjski za vrši tu sudsku trakvicu. Odlučio sam ne podleći autocenzuri i unatoč prijetnji pravosudno-policijanskim davežom zbog tobožnje ‘prisile nad pravosudnim dužnosnikom’ napisati kolumnu.
Još u 230. broju Lidera upozorila me Nataša Đurović iz Uskoka: ‘Predviđanje tijeka sudskog postupka o kojem pišu autori tekstova svojevrstan je pritisak na pravosudna tijela i u skladu sa zakonskim odredbama nije dopušten.’ Tzv. obavijesni razgovori policije s novinarima na zahtjev Državnog odvjetništva zbog tobožnje sumnje na ‘pritisak na pravosudna tijela u medijima’ također su pritisak, ali zakonski dopušten jer je to pritisak na novinare, a ne na pravosudna tijela.
Logično bi bilo da se posebno prate suđenja u kojima su suci stranke, osobito sporovi u kojima protu-stranka sucu nije sudac. Pitao sam svojedobno i Ministarstvo pravosuđa i Udrugu sudaca prate li se posebno takvi sudski sporovi, raspitivao se na Pravnom fakultetu u Zagrebu istražuju li se u Hrvatskoj sudski sporovi u kojima su suci stranke, sude li suci nepri-strano sucima itd.
Koliko znam, do danas u Hrvatskoj nije bilo posebnih istraživanja o suđenjima u kojima su suci bili stranke. Samo katkad predsjednik Vrhovnog suda zatraži izvješće o nekim takvim suđenjima, najčešće samo o tome rješavaju li se sporovi u primjenjenim rokovima. Zbog stanja u hrvatskom sudištu i razine sudaca opravdano bi bilo promatrati posebno svaki takav sudski spor i statistički, sociološki te pravno posebno bilježiti i istraživati sudsku praksu postupaka u kojima su suci stranke.
