Fo (Ferrari F1, 355, Porsche 911) SEKVENCIALNI MJENJAČ

Sekvencijalni, tj. slijedni automatski mjenjač, koji vozaču omogućava izmjene stupnjeva pritiskom gumbova na volanu, Ferrari je počeo koristiti sredinom 90-ih. To je omogućilo vozaču da se bolje usredotoči na upravljanje i na stazu. Koristi te tehnologije pokazao je Ferrari F355, zvijezda salona u Ženevi 1994., koji je na tržište stigao godinu poslije. Nakon toga predstavljen je Porsche 911 s mjenjačem Tiptronic, a potom je taj mjenjač zavladao u svim elitnim sportskim automobilima. Posljednjih godina ta je tehnologija dostupna i u automobilima srednje klase.

Prve prednosti kontroliranog proklizavanja pogonskih kotača pokazao je potkraj 80-ih Lotus T98, a potom i Williams. Tehnologija koja je nadasve važna pri startu i u zavojima potom se počela koristiti u serijskim automobilima. Prvi je bio Mercedes W124 koji je 1985. uveo sustav ASR (Antrieb-Schlupfregelung), a nakon toga prvi je implementirao i sustav koji osigurava vozilo u svim uvjetima, ESP, i to na W140 izvedbi S klase, u našim krajevima najpoznatijim kao ‘genscher’.

Prvi automobili imali su motor sprijeda i pogon straga. Ta je koncepcija bila zakon i u sportskom programu sve do početka 60-ih, kad je Cooper Typ 60 pokazao prednosti motora postavljenog u sredini. Pobjeđivao je iako je imao osjetno slabije motore od konkurencije, što je zaslužno ravnomjernijem rasporedu opterećenja na prednje i stražnje kotače. Koncepcija koja se dokazala u Formuli 1 ubrzo je postala hit među cestovnim bolidima za tržište. Već 1962. predstavljena je Matra Djet, a potom i De Tomaso Vallegula.

Utjecaj aerodinamike na stabilnost prvi je put pozitivno iskorišten 1966., kad je u bolidu Chaparral 2F vozač Jim Hall pokazao kako se može biti siguran i kod velikih brzina. Iskorištena je koncepcija avionskog krila, samo što je uzgon usmjeren u suprotnom smjeru (prema podlozi). Od kraja 60-ih bolidi Formule 1 počeli su dobivati velike prednje i stražnje spojere (krila), što je posebice dobio na značenju uz aerodinamičko optimiranje podnice (ground effect). Od početka 70-ih spojeri su se počeli koristiti u serijskim automobilima, a odnadvano se skupocjeni sportski automobili opremaju prilagodljivim i izvlačačkim spojerema, koji se prilagođavaju ovisno o brzini vožnje.

Kočnje s disk kočnicama dokazalo je svoje prednosti u borbenim zrakoplovima, a 1950. g. je ugrađeno i u cestovnu krstaricu Chrysler Crown Imperial. Tri godine poslije kočni su diskovi ugrađeni u natjecatelski automobil Jaguar C-Type, a potom i u Ferrari 340. Prvi bolid Formule 1 imali su velike disk bubnjeve postavljene s unutrašnjim strane kotača, osjetljive na pregrijavanje i kočni fading. Već nakon prvih utrka pokazale su se prednosti tog sustava kočnja, a od sredine 50-ih gotovo svi bolidi Formule 1 koriste tu tehnologiju. To je potaknulo i njihovo korištenje u automobilskom programu, a najpoznatiji je bio Citroën DS 1955. koji je uz hidropneumatski ovje bio opremljen i disk kočnicama. Masovnija ugradnja u automobile počela je potkraj 60-ih.

Prvi su automobili bili bez retrovizora, što je s povećanjem brzine počelo stvarati velike probleme u prometu. Američki vozač Ray Harroun se prvi dosjetio rješenju te je 1911. u bolidu Mormon Wasp ugradio retrovizor za praćenje vožnje unatrag. Ubrzo nakon toga počela je njihova primjena u automobilima, najprije u Americi, a potom i u Europi. Bočni retrovizori u luksuznim američkim automobilima (najprije lijevi) počeli su se koristiti 30-ih, a istodobno i u sportskim automobilima. Prvi učinkoviti automobil s pogonom 4 x 4 – Spyker 60 H.P. napravljen je 1902. Uspjeha pogona 4 x 4, ne samo u reliju nego i u standardnom programu, može se zahvaliti Audiju Quattro iz 1980. Otad se ozbiljni reli automobil ne može zamisliti bez pogona 4 x 4.