Home / Biznis i politika / Hrvatska još nema svoju strategiju prema Putinovoj Moskvi

Hrvatska još nema svoju strategiju prema Putinovoj Moskvi

Grozničavo se branimo od ruskog kapitala, a politički smo prosovjetski nostalgici koji žale što su razočarali Putina. Politički, integralni smo dio Zapada, glava je ostala na istočnoj strani.

Srbija i Republika Srpska igraju na rusku kartu, Crna Gora igra i na rusku i na američku, bošnjačka komponenta u BiH igra na razlike među njima i na treću opciju. A na što igra Hrvatska? E, to je već pitanje za milijun dolara.

Sâm se Putin pak, gotovo do razine parodije, koristi shemama američkoga političkog marketinga: pokazuje mišić, fotografira se kao nepobjedivi junak koji dominira pod vodom, na zemlji i u zraku, pobjednik je nad tigrovima, portretira ga se kao navodnog osvajača gipkih gimnastičarki. I, napokon, pokazuje gospodu Putin u pobjedničkoj noći… Međutim, ni u jednom trenutku ne ostavlja mjesto sumnji da iza tih estradiziranih predstava stvari i beskompromisna kontrola svih ključnih procesa u Rusiji: tolika da čak može dopustiti (kontrolirane) demonstracije, da si može dopustiti da poslije izbora uhiti demonstrante prema svom nahođenju, tek da pokaže koliko je sloboda relativna, tko je stvarni gazda i gdje je granica koju će tolerirati. Čak si može priuštiti izvjesno lažiranje tijekom izbora. Ne zato da pobjedu učini uvjerljivom, nego više zbog toga da demonstrira svoju političku premoć.

On se nije trudio da ga OESS proglasi poštenim. Što mi može OESS? – tu je poruka želio odaslati. Sad si čak može dopustiti da, u skladu s najavama D. Medvedeva o preispitivanju kaznene odgovornosti bivših ‘oligarha’, smanji kaznu svojim nekadašnjim najvećim političkim rivalima na čelu s Mihailom Hodorkovskim ili ih oslobodi. Jer Vladimir Putin čvrstom je kagebeovskom rukom ovladao Rusijom, a zbog amerikaniziranih marketinških dodataka svjetska je ‘faca’. Takva Putinova Rusija ide dalje, sa sve više simpatija, uspješno prodajući sebe kao protutežu američkoj dominaciji. Što je svijetu, Europi, našem susjedstvu i, napokon, Hrvatskoj očekivati od tog ojačanog kontinuiteta Putinove Rusije?

Za svijet ništa novo. Rusija će nastaviti jačati svoj gospodarski i politički utjecaj u državama bivšega Sovjetskog Saveza, sa SAD-om će politički izravno odmjeravati snage na području Srednjeg i Bliskog istoka. Danas u Siriji, u perspektivi u Iranu. EU, osobito države iz neposrednoga ruskog susjedstva ili bivše zone sovjetskog utjecaja, mogu računati na nastavak ruskih pokušaja da ih što više vežu uza se, gospodarski, prije svega energetski, i da tako šire i svoj politički utjecaj. Tzv. jugoistočna Europa ili zapadni Balkan – ili postjugoslavenska regija ili nekadašnja interesna fifti-fifti zona – može očekivati (veliko)rusku ambiciju da u kontinuitetu jačanja uzme više od ‘fifti’. I to nakon što je poslije raspada Sovjetskog Saveza, sredinom devedesetih, spala na čistu simboliku.

Srbija i Republika Srpska vješto igraju na rusku kartu, Crna Gora igra na obje, i na rusku i na američku, bošnjačka komponenta u BiH igra na razlike među njima i na treću opciju. A na što igra Hrvatska? E, to je već pitanje za milijun dolara. Hrvatska već više od desetljeća politički ne igra aktivno. Kao članica NATO-a i uskoro EU hrvatska bi politika trebala imati vrlo jasan okvir za aktivnu političku igru s Rusijom: držati se političkih i vrijednosnih okvira EU i NATO-a, a sve drugo prilagoditi nacionalnom interesu. Umjesto toga događa se paradoks: grozničavo se branimo od ruskog kapitala, a politički ponašamo kao prosovjetski nostalgici žaleći što smo razočarali Putina. Političkim tijelom integralni smo dio Zapada, glava je ostala na istočnoj strani. U našemu vanjsko-političkom vrhu najradije bi ostali nesvrstani. Srećom, to više ne postoji kao ozbiljna opcija pa ne možemo ozbiljno zabudjeti. Ali dok ne znamo tko smo, što smo i što želimo, mi za igru s Putinom – jednostavno nismo spremni.