Home / Lifestyle i trend / S druge strane, iz čistog inata

S druge strane, iz čistog inata

Vi ste živi primjer da je najteže biti prorok u vlastitu domu. Vani ste cijenjeni, a u nas, izvan kazališnih krugova, nedovoljno poznati. U čemu je problem? – Općenito gledano u sporosti društvenih elita, jer one su sporije od onih koji zbilja rade. Oni koji trebaju pratiti, podržavati, prepoznati, verificirati i evaluirati jednostavno kasne. Ali to je opći problem. Dugo sam vjerovala da je dovoljno samo raditi, ali nije tako. Sve ono što rad treba slijediti, a to su kritike, teorije, djelovanje društvenih elita, ministarstva, dakle institucija kojima takvi poslovi pripadaju trebali bi biti jednako spremni dovoljno brzo etablirati novo, a to ne čine. Kultura promjene je ozbiljan deficit u našem društvu pa svaka promjena prije svega zbužuje.

Imate li katkad osjećaj da vas ta dva bitno različita posla čine podvojenim bicem? – Zapravo ne. Kvaliteta koju imam u jednom radu presudna je i u dugome, a vjerojatno je tako i s manama. Ista ulazim u oba posla koji jesu različiti, a opet slični. Svaki posao koji se dobro radi mora biti kreativan i dolaziti iz istog impulsa i želje za postizanjem rezultata. Moraš biti spreman rješavati probleme, tek se vrste problema razlikuju.

Nije li rad na predstavi, barem u njezinu nastanku, prije osamljenički posao, za razliku od upravljačkog posla u SC-u, nužno orijentiran na ljude? – I kad radiš predstavu dio si tima. U kazalištu od početka radim u tandemu s Bobom Jelčićem i to stvaranje doista dijelimo. Naučila sam ne raditi kompromise, već zajedno s drugima stvarati novu vrijednost.

Kako uspjevate zajedno stvarati, tim više što ste oboje izraziti individualisti? – Počeli smo raditi slučajno, a zadržala nas je uspješnost suradnje koja pak nije proizašla iz želje da radimo zajedno. Svaki put se moram boriti za svoju ideju nogama i rukama, što ne moraju oni koji rade sami ili s istomišljenicima. Mi to uopće nismo, ali to je naša kvaliteta.

Vaše predstave odišu emotivnoću, nikad patetičnosti, i zakopane su u svakodnevici. Odakle taj interes za običan život? – Smatram se doktoricom kuhinjske psihologije. Oduvijek me to zaokupljalo, jer sam se uvijek bavila svojom emotivnošću i naučila se promatrati druge ljude. Ne bojim se banalnosti svakodnevice, meni su, pak, visoke teme često suhoparne. Mnogi ljudi oko nas imaju zanimljive poetike. Ako pritom nije riječ o životu i nema u tome uzemljenja, mene ne zanima. Zato slušam i gledam oko sebe, jer tako gradim sliku života koji živim.

Zašto otkako ste u SC-u nijedna vaša predstava nije odigrana u &TD-u? – Koncepcija ‘Kulture promjene’ od početka je bila usmjeren na to da prostor SC-a postane ozbiljan poligon mladih, mjesto prve profesionalizacije. Otkako ste došli u SC on je oživio i postao jednim od najzanimljivijih kulturnih središta grada, i to za sve generacije, ali razmjerno tome prate vas i brojni napadi. Što je tako zanimljivo u SC-u? – Vjerojatno je i opet na djelu već spomenuta mentalna sporost. Još se pitam što je tu tako slatko. Već sam razmišljala postoji li neko zakopano blago ispod kompleksa SC-a. Ne znam, no znam da je SC tijekom mog odrastanja, pa i poslije, sustavno zanemarivan.