Potrebni su snažni fiskalni poticaji kućanstvima da bi se povećala njihova potražnja i poduzećima da bi se pokrenuo nov investicijski ciklus.
Ostaje veliko pitanje hoće li Vladine filigranske mjere pokrenuti ekonomske aktere na nov ciklus potrošnje i investicija, odnosno nov ciklus ekonomskog rasta. Odgovor je vrlo jednostavan: neće!
Za sljedbenike Friedricha von Hayeka, velikog austrijskog ekonomista, kriza je posljedica preinvestiranosti, nagle kreditne ekspanzije i nedostatka štednje. Ekonomski bi agenti (poduzeća, kućanstva i država), prema Hayekovu teorijskom modelu, trebali imati racionalna očekivanja (teorijska škola racionalnih očekivanja dominirala je ekonomskim politikama razvijenih zemalja proteklih 25 godina) i u krizi sami uspostavljati novu ravnotežu. Sljedbenici Johna Maynarda Keynesa, velikog Hayekova intelektualnog protivnika, izvore krize nalaze pak na suprotnoj strani: manjak investicija u odnosu na štednju i nedostatak ukupne potražnje izazivaju krizu. Država, dakle, mora intervenirati da bi se ubrzale investicije i povećala domaća agregatna potražnja. Pojednostavljeno: Hayek traži više štednje, a Keynes više potrošnje.
Velika ekonomska kriza 2008. – 2009. mnoge je Hayekove sljedbenike navela da prijeđu u ‘protivnički’, kejnezijanski tabor i prihvate politiku kejnezijanskih fiskalnih poticaja za izlazak iz krize. Danas još samo fanatični sljedbenici Hayekove škole mogu tvrditi da vlade razvijenih zemalja nisu trebale intervenirati 2009. Prema općemu mišljenju, bez snažnih fiskalnih poticaja gospodarstva razvijenog svijeta otklizala bi u veliku depresiju, sličnu onoj iz 30-ih godina prošlog stoljeća. Jednako tako većina suvremenih ekonomista tvrdi da su radijalne mjere fiskalne štednje, u vrijeme kad su investicije privatnog sektora slabe, siguran put u dugoročnu ekonomsku stagnaciju.
Hrvatska Vlada svoj je mandat počela s nekoliko mjera ekonomske politike za koje premijer Milanović vjeruje da hrvatsko gospodarstvo mogu izvući iz duboke strukturne krize. Podsjetimo da je riječ o smanjenju proračunske potrošnje i deficita državnog proračuna za nešto više od tri milijarde kuna, povećanju osnovne stope PDV-a za dva postotna boda uza smanjenje socijalnih doprinosa te najavi novog ciklusa ulaganja javnih poduzeća od otprilike tri milijarde eura. Ako zanemarimo dvojbu o tome koju ekonomsku školu Vlada slijedi u oblikovanju mjera ekonomske politike, ostaje veliko pitanje hoće li takve – filigranske – mjere pokrenuti ekonomske aktere na nov ciklus potrošnje i investicija, odnosno nov ciklus ekonomskog rasta. Odgovor je vrlo jednostavan: neće!
