Nije nužno da teta ostvaruje takvu vezu – tu ulogu može ispunjavati, recimo, pomajka ili čak učitelj u školi, a vrlo često mamina najbolja prijateljica ili kuma. U načelu je glavno obilježje da tete pokazuju svojim nećacima i nećakinjama alternativne životne putove i stilove, bilo da su karijerističke ili kućanice. Takve primjere djeca mogu ili ne moraju slijediti, međutim razmatrat će ih i kritizirati bez primarnog otpora koji je često prisutan kad promatraju roditelje kao uzore. Što više teta, stričeva i ujaka, to je više potencijalnih uzora za djecu.
Naravno, Amerikanke su otišle korak dalje i odlučile profesionalizirati ulogu teta. Tako je osnovan PANKS (Professional Aunts No Kids, ili Udruga profesionalnih teta bez djece), a među važnim web-stranicama namijenjenim ženama, znatnu reputaciju stekla popularna savvy auntie.com, koja nudi pregršt savjeta za tete, edukativnih članaka i iskustava drugih teta, a svake godine u srpnju slavi Dan teta.
U modernim društvima gotovo 20 posto žena ne rada. Statistika iz 2008. godine kaže da više od 45 posto žena u Americi mladih od 45 godina nema djecu, što je znatni porast od 2006. Štoviše, broj ljudi koji odlučuju ne imati ili ne mogu imati djecu raste kontinuirano od 1976. godine. U mnogim europskim zemljama više od trećine odraslih u dobi od 18 do 39 godina ne želi djecu. Iako su strani trendovi tu malo ispred hrvatskih, i domaće statistike bile su pod nataliteta, ali i rast nezaposlenosti među mladim ljudima (42 posto nezaposlenih među mladima od 25 godina) koja je jedan od glavnih razloga zbog kojih sve više mladih ljudi odgaja roditeljstvo te naposljetku od njega i posve oduvijek.
Zatim, zbog ovisnosti mladih obitelji o ženini primanju i njezinoj želji da ostvari karijeru, sve se više žena odlučuje na djecu kasnije u životu (čak 14 posto američkih majki prvo dijete dobije nakon 35. godine života). Broj žena koje nakon 40–te nemaju djecu u zapadnim zemljama udvostručio od 1970–ih. Te je činitelje osnivačica stranice za tete Savvy Auntie Melanie Notkin nazvala ‘neplodnošću zbog okolnosti’. U to ubraja i otežane okolnosti za istospolne zajednice koje žele djecu.
Rezultat je trendova da se odnosu s nećakinjama i nećacima doista pridaje sve veća pozornost. Pri čemu je apsolutno pogrešno misliti biti Margaret Thatcher. Ipak, uz politikantske razloge obje zemlje imaju i ekonomsko opravdanje, sumnjičavi su prema modelu koji se temelji isključivo na rezanju bez razmatranja rasta. Najveći problem među potpisnicima očekuje se od Iraca, poznatih referendomana, koji će i treći put staviti neko europsko pitanje na referendum. Kako su prijašnja dva, onaj o Sporazumu iz Nice i Lisabonskom ugovoru, morali ići na popravni ispit sve dok demokratski ne prođu (prvi 2001. pa 2002., drugi u sezoni 2008./2009.), sada postoje strahovi da će se konstruktivnim ponavljanjem ponovno morati Irce obrazovati.
Doduše, ako bi primijenili logiku koja proizlazi iz napisanog, nema razloga za brigu jer će Irci ponovljati dok ne nauče. Dapače, ovaj će put prosječnom Ircu vjerojatno u odlučivanju pomoći podatak da bez pozitivnog mišljenja ostaju bez pomoći iz ESM-a (Europski mehanizam za stabilnost, trajni fond za pomoć palim članicama), što Merkel nije propustila napomenuti nakon završetka samita. Da poslije ne bi bilo nismo znali. Nagađanja kažu da u slučaju još jednog irskog odbacivanja nema povratka na financijsko tržište ove godine, zato što bi investitori mogli biti sumnjičavi prema Irskoj koja ne može računati na jamstvo ESM-a. To bi pak značilo potrebu za novom pomoći, a nju ne bi mogli dobiti. Pa ti glasuj protiv.
Onda su tu predsjednički izbori u Francuskoj, sljedeći mogući izvor zapinjanja za novi ugovor. Socijalistički kandidat i favorit François Hollande najavio je ponovno ugovaranje dokumenta koji je njegov protivnik i aktualni predsjednik Nicolas Sarkozy potpisao. S obzirom na to da je Sarko i statistički postao najpopularniji francuski predsjednik od Drugoga svjetskog rata, zabrinutost je pobornika trenutačnog oblika pakta, prema svemu sudeći, opravdana. Hollande dijeli brigu Čeha i Britanaca, nije baš oduševljen njemačkom batinom bez mrkve, odnosno jednostranim inzistiranjem na rezanju kao univerzalnom eliksiru, bez pravog razmišljanja o rastu.
Poneseni donošenjem pakta, neki su sudionici ustvrdili, a mediji prihvatili, kako ovo nije bio krizni samit prvi put od kolovoza prošle godine (kao da je to jako davno bilo) te da je bilo lijepo u mirnoj atmosferi govoriti o nekim stvarima koje nisu vezane s financijskom krizom, kako je to Sarkozy ustvrdio primjerice. Dojam upitne opravdanosti lideri europskih zemalja stekli su valjda zbog predaha koji im je iskrcavanje novih 130 milijardi eura Grčkoj omogućilo, predaha kakav ima financijer narkomana odmah nakon što mu da za svježi fiks. U tom predahu zaboravili su, čini se, i na sljedeću novu recesiju u Europi, što neke službene klasifikacije spremaju pod ‘D’ za depresiju. Ali najvažnije je da nitko ne smije u budućnosti imati više od tri posto deficitu jer će dobiti po prstima.
